Književnost

Boža S. Nikolajević oštro o Jovanu Skerliću i njegovoj Istoriji nove srpske književnosti

Božidar S. Nikolajević je kao književnik u današnje vreme skoro pa nepoznat. Takvu mu je sudbu pre jednog veka i “prorekao” naš književni kritičar Jovan Skerlić, izostavivši ga iz svog glavnog dela “Istorija nove srpske književnosti”. Boža se u svojim memoarima “Iz minulih dana” svojski potrudio da mu ne ostane dužan.

Iako je danas već poznato da je Skerlić pojedine pisce izostavljao iz ličnih razloga, zlonamerno ili ne, da se raspravljati, činjenica je da u jednu istoriju književnosti ne mogu ući baš svi koji su ponešto napisali i izdali. Ali, zato mogu u neki leksikon, enciklopediju, da im se ime u narodu potpuno ne zaboravi. Ocenu o “izostavljenima” dali su i kasniji kritičari, a konačni sud dali su i daće čitaoci, jer je evidentno da se u poslednjih deset godina dela “izostavljenih” sve više kupuju i čitaju. Da li se radi samo o trenutnom interesovanju radoznalih istraživača srpske književnosti ili se skrajnuti vraćaju na zasluženo mesto koje im je Skerlić oduzeo? Teško je reći. Ako izuzmemo Disa i još par književnika, za veliku većinu drugih pisaca teško da je neko u današnje vreme čuo. Ali, to nije razlog da ih ne čitate. Dajte šansu zaboravljenima.

Čitajući Božine memoare ne mogu da se otmem utisku da je svoje “brisanje” iz književne istorije doživeo vrlo emotivno, slično kao i u knjižici “Laž i kleveta” gde se branio i napadao list Politika. Navodeći u svojim memoarima sve zaboravljene i izostavljene, Boža Nikolajević zapravo je nesvesno napisao jednu kratku paralelnu istoriju srpske književnosti. U produžetku slede reči Božidara S. Nikolajevića objavljene 1989. godine u već pomenutoj knjizi “Iz minulih dana” koju je priredio Svetomir B. Nikolajević, a izdala SANU.

Kod pojednih dela navedeni su linkovi ka stranicama u knjižari kako bi bili u prilici da uživo vidite o kojim autorima i knjigama se radi.

Božidar S. Nikolajević (1877—1947) bio je književnik i istoričar umetnosti, diplomata, upravnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Rođen je i odrastao u Višnjićevoj ulici na Dorćolu. Osnivač je katedre za Istoriju umetnosti na Beogradskom univerzitetu i autor je prve srpske monografije o Leonardu da Vinčiju. Otac Božidarov, Svetomir Nikolajević bio je prvi srpski šekspirolog.


O Skerliću i njegovoj Istoriji nove srpske književnosti


Ja sam Skerlića podrobno poznavao, stoga smelo tvrdim: on njih nije uneo u svoju Istoriju jer ih lično ili partijski nije mario.

Skerlić je isključio čitav niz književnika koji iz jedne savesne istorije srpske književnosti ne smeju ni u kom slučaju biti izostavljeni. Takav se postupak ne da ničim pravdati. Mi ćemo, po ličnom sećanju, navesti namerno isključene pisce, pa neka čitalac sam oceni veličinu nepravde koju je Skerlić svojom Istorijom nove srpske književnosti naneo pojedinim valjanim književnicima, nanevši time štetu i vlastitom ugledu. Zašto je izostavljen Čeda Popović i njegova satirična Ćatina pisma? Zašto nije rečeno ništa o Iliji Vukićeviću kao pripovedaču? Njegove realistične pripovetke iz vranjskog života ne bi smele biti zaboravljene, kao što bi trebalo od zaborava otrgnuti Nikolu Đorića, pesnika nesumnjive vrednosti. Đorić je dao interesantan pokušaj Kosovskog epa u klasičnom heksametru.

Skerlić je u svojoj istoriji počinio i veće nepravde. On, na primer, Vladana Đorđevića spominje samo uzgred, i to samo u svojstvu pokretača Otadžbine, a nigde ne govori o njemu kao piscu istorijskih romana, putopisa i memoara. Kao i Vladan, tako je i Milan Kujundžić-Aberdar sasvim ignorisan. O Dragutinu Iliću, starijem bratu Vojislavljevom, nalazimo samo jednu uzgrednu rečenicu. On je pisac nezasluženo zaboravljenih istroijskih drama, dobrog romana Hadži Đera, pripovetki Svetle slike i drugo. Izostavljen je Miloš Cvetić, čiji se Nemanja može ubrojati u jača dela naše dramske književnosti. Isto tako i Dragiša Stanojević nije ni zabeležen. Stanojevićevi pesnički prevodi Dantea, Tasa, Ariosta, naročito prepev Bijesnog Rolanda, činili bi čast i mnogo većoj književnosti. O Peri Todoroviću književniku Skerlić ne kaže ništa; ističe ga samo kao najranijeg saradnika Svetozara Markovića i Perinu nihilističku budalaštinu Uništenje estetike. Od suvremenih pisaca srpskih on je pisao najlakše i najčitkije (Dnevnik jednog dobrovoljca, Silazak s prestola). Njegova Smrt Karađorđeva ostaje još uvek najbolji roman o vođi prvog ustanka, a Perino Ogledalo, odmah po pogibiji poslednjeg Obrenovića, stalno će zadržati svoju neposrednost i toplinu. Nije udostojen ni pomena Zarija R. Popović, prvi pripovedač Stare Srbije.

Jovan Đorđević, ujak i domaći vaspitač Stevana Sremca, pisac nekoliko pozorišnih komada (Markova sablja) spominje se samo ovlaš. Njegove zasluge za pozorište vrlo su velike, a već i kao pesnik srpske narodne himne morao bi dobiti počasnije mesto. Tako je i Knez Nikola morao dobiti svoje književno mesto kao pesnik popularne i pesnički izvrsne crnogorske himne Onamo, namo… Jovan Dragašević nije ni citiran, a nekad je to bio rado čitan pesnik. Izostavljeni su, dalje, Jovan P. Bešević, pesnik patriotskih zamisli, dramski pisac i nekadašnji urednik šaljivog lista Vrač pogađač; daroviti Hajim S. Davičo, pripovedač beogradskih Jevreja starosedelaca Sa Jalije.

Sasvim neumesno i očevidno iz lične netrpeljivosti, nije naveden Andra Gavrilović. U izobilju njegovih istorijsko književnih dela ima dobrih i loših, ali mu se književne zasluge ne mogu osporiti. To važi i za Jovana Grčića.

Ostali su nedovoljno zapaženi ili čak sasvim izostavljeni: Đorđe Rajković urednik Stražilova, Milan Savić, Jaša Prodanović, Milivoje Bašić, Jovan Maksimović, Milorad-Mile Pavlović, Jeremija Živanović, Uroš Petrović, Danilo Živaljević. Kad je reč o piscima koji se bave ličnostima književničkim, nije smeo biti prećutan rad te vrste Todora Stefanovića-Vilovskog čiji memoarski spisi i stilski tečne uspomene sadrže podatke opšteg značaja. Njegove studije iz prošlosti Beograda predstavljaju dragocen istorijski materijal.

Spisak valjanih književnika koje je Skerlić izostavio nije ovim iscrpen. Osim navedenih postoje i: Petar J. Petrović, Rista Odavić, Sava Mijalković, Mita Dimitrijević, Vladimir Stanimirović, Vojislav Ilić Mlađi, Vladislav Petković Dis, Josip Bersa, Blagoje Brančić, Dušan Srezojević, Dušan Simić, Sava Petrović, Jela Spiridonović Savić i drugi.

Nepravda, greh je ne spomenuti ikog ko je ma i prosečno koristio književnosti svoga naroda. Kakva je to naopaka istorija nove srpske književnosti kada u njoj Vojislav Ilić Mlađi i Dis nisu ni poimence navedeni, dok se pojedinim bezdarnicima posvećuju zasebna poglavlja?

Skerlić je sve njih prećutao, ne iz književnih pobuda – ne; ja sam Skerlića podrobno poznavao, stoga smelo tvrdim: on njih nije uneo u svoju Istoriju jer ih lično ili partijski nije mario. Uostalom, sam Bogdan Popović veli doslovno: “Skerlić nije bio slobodan od radikalskog mentaliteta… Pred književnim stvarima on je stajao kao čovek jedne političke stranke ili društvenog tabora … On više nije imao nezavisnost suđenja, stav čoveka koji traži istinu i samo istinu…”

Ovaj Popovićev sud ja bih dopunio što bih kazao da se i pokraj “radikalskog mentaliteta” može biti pravedan, ali Skerlić, zbog svoje izrazito netrpeljive prirode, to nije bio. Da lični momenat preovlađuje kod inače darovitog Skerlića, pokazaće i ovaj primer. On će Radoju Domanoviću i Miloradu Mitroviću zabeležiti u književnu zaslugu i to da su pod poslednjim Obrenovićem bili tobože politički gonjeni.

Kada se 1914, nekoliko meseci pred njegovu smrt, pojavila Skerlićeva Istorija nove srpske književnosti (potpuno i ilustrovano izdanje) mišljenja bejahu do neverovatnosti podeljena. Jedni su knjigu kovali u zvezde, drugi je svlačili u prah. Skerlićevoj istoriji moglo bi se učiniti još vazdan zameraka, ali i ove koje smo izneli pokazuju dovoljno. Da nije tih negativnosti u njoj, bila bi prihvatljiva i mogla bi poslužiti za obrazac … sve dok ne dobijemo jedno kompletno delo, koje bi služilo nauci na čast i budućim naraštajima na korist.

Deo ovog članka ispod podnaslova "O Skerliću i njegovoj Istoriji nove srpske književnosti" skraćena je verzija teksta objavljenog u knjizi "Iz minulih dana", SANU, Beograd 1986, str. 49-57.
Preporuka: Brz i besan – Jovan Skerlić!