Istorija

Božidar S. Nikolajević protiv lista “Politika”

Davne 1920. godine u štampariji Save Radenkovića i brata u Beogradu, štampana je mala knjižica optužujućeg i opominjućeg naslova. Naziv joj je “Laž i kleveta”. Autor je rođeni Dorćolac, Božidar S. Nikolajević (1877—1947), književnik i istoričar umetnosti, diplomata, upravnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, profesor i osnivač katedre za Istoriju umetnosti na Beogradskom univerzitetu. Boža, sin Svetomira Nikolajevića, prvog srpskog šekspirologa, bio je autor i prve srpske monografije o Leonardu da Vinčiju (1907). Čovek koji je 1907. godine opisao Monalizu rečima: “Mona Liza sanja i živi svojim životom, nama zagonetnim, jer ga ne shvatamo. Zato nam se i čini na prvi pogled tuđa. A Mona Liza je, u samoj stvari, ono što i Leonardo, njegov ženski alter ego — Leonardo koji se preobrazio u ženu i samoga sebe portretisao”, trinaest godina kasnije piše i izdaje knjigu: “Laž i kleveta, naličje lista Politike” koju počinje rečima:

Poštovanje časti jednog čoveka jeste jedna od najosnovnijih vrednosti roda ljudskog, s toga je kleveta jedan od najgnusnijih delikata”.

“Naš svet ima čudnu jednu osobinu: ne mari da čuje Istinu, ne godi mu, žmuri, pred njom. Mi smo zbog toga doživeli mnoga gorka razočarenja i odjadili mnoge jade, koji su se mogli izbeći, samo da smo imali hrabrosti pogledati Istini u oči”. Ovako piše Boža Nikolajević, i već u sledećem pasusu saznajemo za verovatni motiv štampanja ove knjižice: “Takva jedna laž je i to, da su ljudi, koji su za vreme neprijateljske okupacije ostali u zemlji, manje prepatili od onih što su izbegli”. Božidar S. Nikolajević je nakon Prvog svetskog rata stavljen rame uz rame sa našim slavnim piscem Borom Stankovićem, koji je takođe austro-mađarsku okupaciju proveo u Beogradu i zbog toga je optužen kao kolaboracionista. Bora je, kako bi zaštitio i prehranio porodicu, pisao književne feljtone u okupacionom listu “Beogradske novine”. Zbog navodne “saradnje” Bora će biti naš jedini pisac čije se ime neće naći u Stanojevićevoj “Narodnoj enciklopediji” objavljenoj u četiri toma 1929. godine. Međutim, lična Božina odbrana prerasta svoju svrhu i bavi se opštim pitanjima, pitanjima morala i odgovornosti u posleratnoj Srbiji, tada već Kraljevini SHS.

“Ostavši u zavojevanoj i potlačenoj otadžbini, mi smo pune tri godine mučili tolike duševne muke i bili izloženi takvim iskušenjima, kakva se sretaju samo u jezovitim pričama. I ništa nije nepravednije nego zameriti onima što ostadoše na ojađenoj rodnoj grudi… Smatramo da se okupacija mora posmatrati drugim očima, a ne kako to čini “Politika”. Mora se povući razlika između onih koji su okupaciju materijalno iskorišćavali, i onih koji se sanjom u duši nisu pomirili. Izvesan broj ljudi izvlačio je, svesno i s planom, lični ćar iz okupacije (ratni bogataši čiji je kolovođa Jovan Sjenicki, protiv koga se Politika ne buni), ili je okupaciono stanje iskorišćavao nanoseći štetu svojim bližnjima, prokazivanjem i panjkanjem pojedinaca koji su zbog toga bili hapšeni, internirani, pa čak i vešani. Takve prodane duše moraju iskusiti kaznu…”

Božidar Nikolajević nije jedini koji posle Prvog svetskog rata piše u ovom stilu. Identične informacije i optužbe iznosi i Bora Stanković u svom delu “Pod okupacijom”, kao i razni drugi autori koji su se trudili da ono što se “u četiri zida” dogodilo, ne ostane unutar zidova. U poslednjih deset godina imao sam više puta priliku da u rukama držim razne knjige i knjižice koje su raskrinkavale ratne profitere i domaće izdajnike. Naravno tu je skoro uvek bio slučaj o lokalnim ličnostima, dok o onima najglavatijim, ni reči. Da dodam, gore pomenuti Jovan Sjenicki, 1930. godine napisao je i objavio knjigu “Uspomene iz okupacije“.

Srbija nije morala propasti!

Istina je da Srbija nije morala propasti, kao što tvrde ljudi koji su njenu propast skrivili… Ni jedan naš list, posle Oslobođenja, nije s toliko jezuitizma počeo da favorizira laž, kao “Politika”. Prećutkujući sve kobne političke pogreške, pa čak i zločine počinjene u našoj novoj državi… Ona ćuti pred strahovitim faktom, da se nije moralo doživeti povlačenje kroz Albaniju, kao i pred zločinom onih, koji nose na duši smrt hiljadama nevine srpske dece u albanskim gudurama. Ona ne sme da se izjasni ni za ni protiv afere streljanog pukovnika Dimitrijevića-Apisa, i praveći se, tako, nevešta pred najvećim događajima i aferama, ona izigrava moralizatorku u daleko beznačajnijim pojavama našega bolesnoga društva. Prećutkuje Subotičku aferu, kao što nespominje ni ratnog milionara Sjenickog, jer se to kosi s interesom njenim; a stvara i naduvava neke sporedne afere…

Još uvek nisam pročitao knjigu “Uspomene iz okupacije” više puta pomenutog Sjenickog, ali ne mogu da se otmem utisku da je i on knjigu štampao kako bi se opravdao. Imam jedan primerak negde u kutijama, pa ako je pronađem i pročitam, dopuniću ovaj članak.

Dalje Boža Nikolajević navodi optužbe, tj. danas već poznate činjenice: Vlada krije austrijke konfidente, od koji neki zauzimaju danas najviše položaje u našoj novoj državi; da prima u oficirski kor dželate Srpskoga Naroda i da u samoj vladi sede nekoliko ministara, koji su politički pomagali Austriju dok je tukla Srbiju.

Milan Ogrizović i kolaboracionisti

Politika je očigledno selektivno, shodno trenutnom interesu, optuživala ljude koji su sarađivali u Beogradskim novinama tokom okupacije. Boža zato traži da se pozove g. dr. Milan Ogrizović, hrvatski književnik i okupacioni urednik Beogradskih novina, kako bi on imenovao sve one koji su anonimno ili pod pseudonimom pisali u tom listu. Boža zato zahteva: “Ili svi pred sud, ili ni jedan“.

Milan Ogrizović pominje se često u autobiografskoj knjizi Bore Stankovića “Pod okupacijom” kao okupacioni austrougarski urednik lista “Beogradske novine”. U pamćenje mi se urezala Ogrizovićeva rečenica “da mu je drago što ga je ujak od srpstva očistio”. Da, Milan Ogrizović je bio Srbin koji je vaspitan, i na kraju izabrao da Srbin ne želi biti. U sadašnje vreme ćete o njemu pročitati da se radi o hrvatskom književniku srpskog porekla. Milan je bio pravoslavne vere. Ako vam navedeno zvuči paradoksalno, slušajte ovo: Njegov sin bio je Bogdan Ogrizović, profesor i učesnik NOB-a, ubijen od ustaša 1943. godine. Ne znam da li je tačna sledeća informacija koju ću navesti, ali, ako jeste i ako nije, vredi je spomenuti jer odlično oslikava Milanovu zabludu: Prilikom polaganja kovčega u grob, pokraj svog pokojnog oca Milana, Bogdanova majka je izjavila: “Milane evo ti sina, poklon Nezavisne Države Hrvatske”. Da zaokružim ovo ludilo, reći ću vam da danas u Zagrebu jedna biblioteka nosi ime Bogdana Ogrizovića.

Na Ogrizovićev poziv Bora Stanković tokom okupacije Beograda u Prvom svetskom ratu pristaje da sarađuje za literarni podlistak tih okupacijskih novina. Posle rata, Bora će skupo platiti tu svoju kolaboraciju. Iako mu nikada nije suđeno zbog te saradnje, u tadašnjoj srpskoj javnosti, Bora Stanković će biti prokažen kao kolaboracionista. Najverovatnije da Boru čaršija nije prihvatila jer je on posmatrajući Beograd sagledavao i kako ko živi, čak odlično živi pod ratnim okolnostima i o tome pisao: “Samo jedna šetnja kroz Beograd i sve sam video.” Pisao je o onima koji su izbegli vojsku i mirno radili svoj posao, o onima koji se bogate u ratnim prilikama, o onima koji se lepo snalaze pod bilo kojom vlašću… To mu “oni” nisu mogli oprostiti.

Ili svi pred sud, ili ni jedan
Božidar S. Nikolajević

Boža Nikolajević ne zaustavlja se na piscima, već zahteva istu meru za sve: Tražimo da se uzmu na odgovor svi učitelji i profesori u Srbiji koji su pod okupacijom držali časove po austrijskim udžbenicima, položivši prethodno zakletvu austrijskom caru i primajući, istovremeno, kao srpski činovnici platu od naše države iz Švajcarske. Tražimo da se podvrgnu istrazi svi naši glumci, koji su tada igrali. Uopšte imaju da budu stavljeni pod sud svi srpski činovnici koji su se pod okupacijom zakleli na vernost austrijskom ćesaru, jer su izvršili delo veleizdaje prema Srbiji. Ako su pak ti srpski činovnici, koji su se zakleli na vernost austrijskom caru, bili pre toga srpski vojni obveznici i rezervni oficiri, onda su oni izvršili delo koje povlači za sobom smrtnu kaznu. Ako bi “Politika” imala hrabrosti da stvar tera do kraja, morali bi svi ti srpski činovnici biti streljani.

Nikolajević posebno “za streljanje” apostrofira i u tome daje prvenstvo g. Voji Veljkoviću, ministru finansija u SHS, i Vasiliju Antoniću, bivšem srpskom ministru i đeneralštabnom pukovniku, kao predsednicima Beogradske opštine pod okupacijom. Ima li smisla, pita se Boža, goniti predsednike seljačkih opština, a gradonačelnika prestonice pod neprijateljem, nagraditi nakon rata ministarskom stolicom? Zatim opravdano pita “Politiku”: Šta je nemoralnije, da li postupak g. Veljkovića, koji je u podjarmljenoj otadžbini stavio na raspoloženje neprijatelju svoj autoritet, ili jedan književni feljton u Beogradskim novinama?

Politika nije do sad osudila ni jednom rečju sveštenike koji su, da ne bi bili internirani, pristali da skrnave naše bogomolje raznim molepstvijima za pobedu neprijateljskog oružja. što se Politika ne buni protiv toga, pita Božidar Nikolajević, a zatim dodaje da se ne radi samo o jednom senzacionalističkom listu, već se iza svega krije smišljena obmana, koju sirovi i politički bezazleni šumadijski čitaoci nisu još kadri da prozru! To dolazi otud što Šumadija prima bratski i bez ikakve ograde sve što joj dolazi iz slovenskog sveta. Mislim da je danas slična situacija i da se model krojenja vesti nije promenio, a to potvrđuju sledeće Božine reči:

“Politika” ima svoj sistem i svoju specijalnu logiku, koja je u stanju da na prvi letimičan pogled zaseni i zavede čak i inteligentnijeg čitaoca, a da ne govorim o širokoj površnoj publici, koja ne razume ni ono što čita, a kamo li da je sposobna čitati između redova”

“Politika” je očigledno iz nekog razloga “uzela na zub” Božu Nikolajevića, koji je sebe uvek smtrao dobrim sinom otadžbine koja za njega, kako kaže, nikada nije imala dovoljno ljubavi. Boža je u dnevnim novinama anonimno optuživan da je “pobegao ispod zastave”, zatim da je proneverio državni novac, i na kraju da se 1915. godine stavio u službu Nemcima. Napadi su objavljeni u rubrici “Šta se govori”. Kada na sajtu NBS pregledate digitalna izdanja Politike iz 1919., uistinu se radi o rubrici “rekla kazala”. Kako ne bih širio temu koja je već sama po sebi kompleksna i danas teška za proveriti, privešću ovaj tekst kraju. Ako vam je tema interesanta potrudite se da pronađete ovu Božinu knjigu, kao i pomenutu knjigu Bore Stankovića. Boža S. Nikolajević listu “Politika” nije ostao dužan. Boža se u ovoj knjižici branio i napadao, sevale su optužbe i isplivavala imena, ko je sarađivao sa okupatorom, ko se tokom rata obogatio, ko je izbegavao vojnu službu i kako, ko je tokom rata uživao u Francuskoj i Švajcarskoj, ko je radio protiv države a sada uživa visoku poziciju u društvu i tako dalje.

Božidar Nikolajević je kao i Borisav Stanković pisao književne feljtone u okupacionom listu “Beogradske novine”, i to je činjenica. Boža na Sudu Časti traži pravdu i istu meru za sve na osnovu činjenica, i stoga zaključuje: Ako se ne izvrši prečišćavanje na principu: da svi krivci iskuse kaznu i da svi nevini dobiju Pravdu, onda će svaki pokušaj “na parče” značiti sve dublje srozavanje javnoga morala u kraljevstvu. Protiv koga je upereno Božino pero možda je najbolje iskazano u sledećoj njegovoj rečenici: Njih je danas puna Srbija i Švajcarska. Uvek im je dobro, u miru i ratu. Njima je rat – brat!