O starim knjigama

Čedomilj Mijatović o Rotšildima i kako postati milioner

Čedomilj Mijatović danas je među ljubiteljima knjiga najpoznatiji po svom dvotomnom delu “Despot Đurađ Branković“. Rođen je u Beogradu 6. oktobra 1842. U Minhenu, Lajpcigu i Cirihu studirao je političko-ekonomske nauke. Nakon završenih studija 1866. postaje profesor Velike škole u Beogradu. Duže vremena proveo je i na položaju načelnika Ministarstva finansija i kao veliki stručnjak za finansije poslat je od Vlade na Zapad da izučava bankarstvo. Prvi put postaje Ministar finansija 1873. godine. Zatim je obavljao dužnost Ministra inostranih dela i narodne privrede, državnog savetnika, kao i kraljevskog poslanika u Londonu i Carigradu. Kao Ministar finansija 1882. godine izradio je projekat za osnivanje srpske bankarske ustanove, Narodne banke. Narodna skupština je ovaj predlog usvojila i tako je 6. januara 1883. godine stvorena Privilegovana narodna banka Kraljevine Srbije. Bio je vrlo plodan i kao pisac.

Želeći da pomogne i da doprinos razvoju trgovine, a posebno srpskoj trgovačkoj omladini, godine 1892. Čedomilj Mijatović izdaje knjigu pod naslovom “O uslovima uspeha”. Smatrao je da je razvijena trgovina i što veći broj domaćih milionera preduslov za uspešan razvoj celokupnog društva.

Govorio je: “gde je na niskom stupnju trgovina, na niskom je stupnju i proizvodnja”. Protivnicima uvoza iz stranih zemalja obraćao se rečima: “uvozna trgovina, donoseći iz naprednijih zemalja proizvode njihove razvijenije radinosti i više obrazovanosti, radi tim samim na izazivanju viših potreba, na obrazovanju ukusa, na stvaranju tržišta za izvesne artikle, a time bar posredno dejstvuje potstrekavajući na jaču i uspešniju proizvodnju.” Tvrdio je da “trgovina ima u prvoj liniji neposredno javni zadatak u privrednom životu naroda, pa onda u drugoj liniji i posredno javni zadatak u obrazovanju i civilizovanju naroda.” Pisao je kako “istorija svih naroda daje dokaze, da je trgovina uvek bila pionir obrazovanosti, pionir materijalnog i moralnog napretka, pionir misli o solidarnosti i bratstvu među narodima.” Isticao je kao primer srpske trgovce, Krsmanovića, Mišu Anastasijevića i Iliju Milosavljevića Kolarca. Savetovao je da svaki mlad trgovac, trgovački učenik ili pomoćnik treba da ima jedan glavni zadatak, da poštenim radom postane milioner, kao i da treba da ima “tvrdu veru da se taj cilj daje dostići, i da ga baš on, i ako je siromah i bez prijatelja, sa Božjom pomoću dostići može.”

Gde leži tajna? Postoji li gdegod Nauka o uslovima uspeha? To su pitanja koja je sebi Mijatović postavljao. U svrhu pisanja knjige, krajem XIX veka stupio je u kontakt sa bogatašima iz više zemalja, trudeći se da pronikne i od njih sazna formulu uspeha ili kao postati milioner. Iako navodi da je tokom karijere bio u kontakt sa bečkim S. Rotšildom, pariskim Rotšildom i londonskim Rotšildom, u knjizi je objavljen razgovor sa “prisnim prijateljem lorda Rotšilda”, kome je Mijatović postavio pitanje: kažite mi, ako znate, veruje li on u filosofiju trgovine, i šta smatra da su neophodni uslovi za uspeh?”

Rotšildi su, odgovori mi g. H. od V. , tako stara kuća, da oni sad već imaju svoju naročitu “filosofiju milionarstva” pocrpljenu iz svoga sopstvenog iskustva. Koliko ja znam, oni drže da se bez sistematičnog i metodičnog rada, bez savršenog reda u svima pojedinostima, bez pametne štednje, bez opširnog, pouzdanog i neprekidnog obaveštavanja o zemljama, državama, vladama i ljudima, ni milioni već stečeni ne mogu da sačuvaju, a još manje novi da se steku. Naročito polažu na to, da dobro promere i procene čoveka s kojim hoće kakav posao da imaju. Možda ste i vi čuli kako se o lordu Rotšildu priča, da veruje u astrologiju, u upliv zvezda na sreću čovekovu, da polaže mnogo na hiromantiju. To je naravno sve koješta. Ali je istina da se Rotšildi drže pravila: “dva puta se obaveštavaj o karakteru čoveka, s kojim hoćeš posla da imaš, i dobro otvaraj oči u šta ulaziš!”

U potvrdu tih nazora ovaj mi je poznanik pričao neke pojedinosti o tome, kako je divno organizovana služba, koja za Rotšilda neprekidno prikuplja podatke o materijalnim, političkim i moralnim okolnostima svih zemalja. Često se događalo da vesti o oglašavanju rata, o pobedama na bojnom polju, o zaključenju primirja, prvo stignu njima, pa onda vladaocima i vladama zemalja u kojima žive. Ja lično mogao bih navesti jedan primer, kako je veliko i pouzdano njihovo znanje o svima prilikama evropskih zemalja. God. 1883. imao sam misiju da pokušam da bečkog i pariskog Rotšilda nagovorim da preduzmu građenje srpske železnice. Obojici sam predstavljao kako Srbija nije siromašna privrednim izvorima. Baron Alfonz samo se osmehnuo, mahnuo glavom i rekao: “sve verujem, i znam da vaša zemlja ima dosta prirodnih resursa. Ali to sve tek treba otvarati, podizati i izvoditi u službu zemaljskih finansija. Imaćete vi bar deset godina svakojakih finansijskih neprilika. Posle deset godina dođite da se razgovaramo opet!” A bečki Rotšild istina nije rekao meni u oči, ali je rekao drugom nekom, koji mi je njegove reči ponovio: da on sumnja da ćemo mi bez novog apelovanja na novčanom tržištu moći prvih godina da izmirujemo godišnjinu na naše državne dugove (bez novog zajma Srbija neće moći da otplaćuje svoje prethodne dugove). Hoću samo da pokažem, kako su oni bili u stanju da tačnije promere našu finansijsku snagu, no ja, koji sam rođen u Srbiji i koji sam se po dužnosti tim pitanjima bavio.

Drugi bogataš, po narodnosti Škot, prijatelj Mijatovićev a po zanimanju berzanski agent, savetovao je da deca od malih nogu čitaju poslovice cara Solomona iz Svetog pisma. Tvrdio je da “uspešnost jevrejske rase u trgovačkim poslovima ne leži u krvi njihovoj, nego u pravilima mudrosti njihovog cara Solomona”. Kad dođoh uveče kući, piše Mijatović, pročitah Solomona. Zaista ima u njemu dragocenih pravila mudrosti, vazda svežih izreka istine.

Jedan od milionera sa kojim je Čedomilj Mijatović obavio razgovor, ili intervju, kako on to kaže, bio je neimenovani vlasnik fabrike u Šefildu koja je proizvodila čelične pancire za engleske oklopne brodove. Razgovor je obavljen u njegovom dvorcu u Severnom Velsu. Mijatović piše da njegov baštovan ima veću platu nego ministar u Srbiji. O svom domaćinu kaže da je vrlo obrazovan čovek, i da je veliki poznavalac ne samo političko-ekonomske, već je ljubitelj i lepe književnosti. “Čini mi se da sam tek u njegovoj kući prvi put nazreo šta znači biti milioner, i kako milioni tek onda mogu da pokažu u najboljoj svetlosti svoju čarobnu moć kad ih ima čovek, koji je i jačinom svoje pameti, i potpunošću svoje obrazovanosti i plemenitošću svoga srca, pravi gospodar njihov, a ne rob njihov“, iznosi svoje impresije Čedomilj Mijatović. Milioner T. P. savetovao je da je Plutarh pravi i najpraktičniji udžbenik o uslovima uspeha. Posle Plutarha, na drugo mesto postavio je Smajlsa i njegova dela “o karakteru”, “o štedljivosti”, “o samopouzdanju” i “samopomoć”. “Prevedite za vaše mlade prijatelje Plutarha, prevedite im Smajlsa, i onda ste im dali u ruke čitavu, i to sasvim modernu, biblioteku dela, u kojima je sva filosofija uspeha iskazana“. Savetovao je i da se ove i slične knjige štampaju u velikim tiražima i poklanjaju đacima po školama, učenicima i pomoćnicima po prodavnicama i radionicama. (Istina, sve do Drugog svetskog rata dela Samuila Smajlsa štampana su kod nas u više izdanja i u većim tiražima.)

“Tajna uspeha ne leži u tehničkim naukama. Nauke su samo alat, oruđe, koje čeka inteligentnu ruku da ga u pokret stavi. Tajna uspeha leži u ličnom karakteru čovekovom. Čovek bez jake volje, bez postojanosti u preduzetom poslu, bez odvažnosti i rešenosti ne može da uspe. Čovek, koji svojim poštenjem ne uliva poverenje, ne može da uspe. Čovek tesnogrud, pakostan, sebičan nikad nije mogao doći do velikog i trajnog uspeha. “

“Karakter, karakter, karakter! Tu kucajte, tu popravljajte, to negujte! Tu vam je pravi “Sezam”! Oni koji rade na obrazovanju karaktera u mladih ljudi, rade na obrazovanju njihova bogatstva, i više nego to – oni rade na osiguranju njihove sreće. Karakter je veće blago od bogatstva. Karakter može od sirotinje da načini bogatstvo; bogatstvo ne može da stvori karakter. Za veliko bogatstvo treba i veliki karakter, inače će to bogatstvo da se pretvori u aždaju koja će čoveka da proguta.”

Ovako je govorio bogati industrijalac T. P. iz Velsa, a u svojoj knjizi “O uslovima uspeha” preneo za nas, naš Čedomilj Mijatović. Knjiga “O uslovima uspeha” prvi put je objavljena 1892. godine u Beogradu. Doživela je četiri izdanja zaključno sa godinom 1939.