Putovanja

Da Nane della Giulia. Najstariji restoran u Padovi

Da Nane della Giulia Padova. Svaki hotel ima svoj restoran sa kojim ima deal i koga preporučuje gostima kao “dobro mesto”, mesto gde dolaze “lokalci” i gde nema turista. Svi se turisti pri tom saznanju osećaju posebno, skoro izabrano, skoro italijani. Preporučena specijalna “no tourists” trattoria je bila pretrpana kao sir belim “lokalcima” sa stranim pasošima, koji su gutali pune tanjire “domaće, ručno pravljene”, infatti industrijske paste. Međutim, saradnike u hotelu niko o tome nije obavestio i oni su i dalje delili vizit karte i gostima preporučivali ovo “tajno mesto”. Ne pričam naravno o restoranu Da Nane della Giulia, već o nekom “no name” gde nas je uputio recepcionar, gde kao što rekoh nije bilo mesta pa smo nastavili peške dalje. Par ulica dalje, nakon par pogrešnih skretanja u slepe ulice, naišli smo na žutu zgradu sa zelenim vratima iznad koji je pisalo “Trattoria Da Nane della Giulia”.

Zgrada iz verovatno 16. ili 17. veka u kojoj se nalazi Da Nane spolja ne odaje utisak najstarijeg i najpoznatijeg restorana u Padovi, čak izgleda neugledno i blago zapušteno, međutim ne sudite nikada, ali nikada, o restoranu po zgradi u kojoj se nalazi ili njegovim ulaznim vratima. To posebno važi za Italiju. Na prvi pogled ulaz izgleda kao još jedna u nizu šarenolikih trattoria i osteria. Kada uđete u restoran Da Nane (Nane je skraćenica od Giovanni) ne osećate se posebno dobrodošlo, ili preciznije niko se posebno ne trudi da se vi osećate dobrodošlo. Što i nije loše, jer ako niste iskompleksirani ovde ćete se vrlo brzo osećati kao kod kuće i prvi utisak se vrlo brzo menja u domaću, skoro familijarnu atmosferu gde ljubaznost ne manjka. Sve je naravno lakše i neposrednije ukoliko govorite italijanski. Prostor ovog porodičnog restorana nije veliki, jednostavno je dekorisan i opremljen starim drvenim stolovima s kraja 19. veka koji prostoru i atmosferi daju određenu težinu. Jednostavno ne znači “Ikea jednostavno” ili “nordijski minimalizam”, već se unutra nalazi samo ono što je neophodno. Porodične slike na zidu i ovalni plafon pojačavaju već postojeći utisak da se nalazite u Padovi 18. veka. Jedina razlika je što pored vas ne sede znojavi konjanici već fin svet koji je posle posla došao na večeru. Atmosfera je vrlo topla i prijatna, idealna za romantičnu večeru. Rezervacije se preporučuju, jer ovde retko kada ima slobodnih mesta.

Smestili smo se za, u tom trenutku, jedini slobodan sto, uz zid i blizu šanka. Pozicija je bila vrlo pregledna i moglo se primetiti da su u pitanju stalni gosti koji se međusobno poznaju. Nakon deset minuta konobarica je u prolazu “dobacila” meni pisan rukom, pisanim slovima. Ručno pisani meni je jedna od karakteristika ovog mesta. Svaki region, pa i grad ili selo u Italiji ima neku svoju specifičnu lokalnu kuhinju, to je i ovde bio slučaj. Paste jedemo stalno, to otpada, nešto od ponude nisam uspeo da pročitam, a za neke nisam znao šta je u pitanju. Odlučili smo se za jelo koje retko jedemo kući, Zečetina kuvana u crvenom vinu sa pečurkama i palentom (Coniglio al vino rosso). Uz zečetinu smo po preporuci “šefa” uzeli crveno vino lokalne provenijencije. Hrana je poslužena u velikim starim keramičkim tanjirima. Pošto ovo nije, i neće biti, gastronomski blog, i nemam nameru da ocenjujem kuhinje, jer su ukusi i navike različite, reći ću da smo bili vrlo zadovoljni. Verovatno na svetu postoji i bolje pripremljena zečetina, ali dobar i prijatan obrok ne čini samo hrana, već ukusu i osećaju zadovoljstva uveliko doprinosi prostor i ambijent u kom se nalazite, kao i ljudi naravno. Ovde je sve to bilo u savršenoj harmoniji. Da Nane ima svoju priču i ta priča učestvuje u vašoj večeri, pojačava i menja ukuse.

Ko voli izglancane, glamurozne restorane, gde se dosta često, ne i uvek, jede loše i skupo, ovo mesto nije za njega. Ovde je sve jednostavno i prirodno, i svi su jednostavni, i svi su gladni. Prava italijanska kuhinja nije nastala na dvorovima i u zamkovima, nastala je i razvijala se u kuhinjama običnog sveta, koji u to vreme nije ni pomišljao da spontano kreira budućnost jedne od najboljih kuhinja na svetu. Jela koja mi stranci dosta često doživljavamo kao nešto “fensi” i posebno, u stvari je vekovima, pa i danas, bila svakodneva hrana obične radničke i zemljoradničke klase. Da Nane je pravi primer tog savršenstva jednostavnosti. Cene takođe prate prethodno opisanu filozofiju, večera za dvoje sa bakšišom je oko 50 evra. Vrlo pristojno s obzirom da se radi o poznatom restoranu lociranom u istorijskom centru Padove.

Nakon ukusne i živopisne večere crveno vino mutilo je razum, pa je šetnja do hotela kroz puste stare ulice bila savršen završetak večeri, iako je trajala dosta duže nego što bi inače trebalo. Ako vas put nanese u Padovu i poželite da provedete veče koje ćete pamtiti, ova trattoria se nalazi u ulici Via Santa Sofia.

“Nane” ili Đovani (Giovanni) bio je Julijin (Giulia) muž čije je ime nosila stara gostionica (osteria). Njih dvoje su ovim mestom upravljali od 60-tih godina 20. veka. Godine 1994 “Nane” preuzima Monica Voltolina, takođe poznata kao “la signora Nane” i Arjo Den Hertog. Šef kuhinje je Niccolo Malachin. “Nane” jeste najstariji restoran u Padovi, priča se da ima kontinuitet (pod različitim imenima) još od 16. veka, ali da li je i najbolji u Padovi, to ne bih mogao reći, to nije ni bitno. U svakom slučaju, “Nane” je mesto gde ćemo se prilikom sledećeg boravka u Padovi sigurno vratiti.