O starim knjigama

Dvoboj knjaza Danila i Stevana Perovića-Cuce u Crnoj Gori

Knjiga Stevan Cuca : prvi književni dvoboj u Crnoj Gori objavljena je u Beogradu 1938. godine u štampariji “Merkur” D. Jankovića. Autor ove vrlo interesantne knjižice je Maksim Teodorović.

Prvi književni dvoboj u Crnoj Gori odigrao se, nakako, na samom početku druge polovine XIX stoleća, godine 1854. a po zanimljivosti i bogatstvu materijala možda nema sebi ravna. Stevan A. Perović-Cuca, Njegošev sestrić, glavno lice iz prvog crnogorskog književnog megdana pripadao je porodici Perović, iz plemena Cuce. Rođen je 1830. godine u Zovinama u Cuckoj Zaljuti i tragično ubijen u Carigradu 29. maja 1857. godine po starom kalendaru. Kao pesnik javio se 1846 u “Podunavci”sa pesmom “Glas usrdija”. Kuća Stevanova, po tradiciji kneževskog porekla plemena Cuca, uživala je nasledna dostojanstva i davala plemenu glavare.

Porodica Petrovića-Erakovića nije starosedelačka. Oni su se doselili i vremenom asimilovali. Prema starosedeocima imali su manje-više podređenu ulogu a bili su pod zaštitom zaljutskih kneževa. Po starini, kao sporedna porodica, nije imala naslednih dostojanstava. naselili su se u Njegušima u Katunskoj nahiji koja je stajala pod uticajem Cuca.Vremenom, uz podršku Cuca, a po volji naroda, četiri vladike iz te porodice zaseli su na mitropolitski presto Crne Gore, Skenderije i Primorja i stvorili svojoj porodici svešteničku tradiciju.

Posredno i neposredno radilo se na tome, da se okrnji veliki ugled mladog vojvode Stevana-Cuce, prve nade tadašnje Crne Gore, a posle vladike Njegoša jedinog pesnika kojim se mogla ponositi njegova zemlja.
Ovaj je dvoboj političke prirode i vodi se još od Njegoševe smrti. prikrivan je sve do pred kraj 1853. a od tada, tj. posle bekstva vojvode Stevana ispod Danilova mača, borba se vodi javno. Književni dvoboj o kome je reč, jeste samo deo političke borbe iz vremena kada je Crnom Gorom besnio teror i nestajalo najviđenijih Crnogoraca, koje je knjaz Danilo mučki ubijao…

U to vreme, nakon smrti Njegoševe, Crna Gora postala je kneževina a dinastija Petrovića-Njegoša raznim metodama se utvrđivala na vlasti. Period u kome se vodila ova borba je zanimljiv i sa istorijskog i sa književnog gledišta, jer su interesi dinastije zahtevali da se zatre ognjište Stevanove porodice i unizi pleme Cuce.

Vladika Rade trudio se da učvrsti ugled svoje kuće i da se rodbinskim vezama ukrsti sa prvim porodicama u Crnoj Gori. Tako Njegoš stvara rodbinske veze i sa serdarom Andrijom, glavarom Cuca, koji se oženio sa vladičinom sestrom Marijom, majkom Stevana Perovića Cuce.

Stevan Cuca, bio je dobar pesnik koji je čudnim sticajem događaja i nekim višim interesom udaljen iz istorije srpske književnosti. Nakon mnogo vremena od njegove smrti, Stevanovo ime javno je pomenuo tek Dr. Vladan Đorđević na predavanju održanom na kolarčevom univerzitetu u Beogradu 1922. godine.

Dvoboj je proistekao iz čisto političkih motiva a njegov idejni potstrekač bio je Danilo, knez Crne Gore, koji se krio iza svoga posrednika. Politička borba koja je trajala vešto je preneta na književni teren pomoću honorarnog učitelja Đ. Srdića, sa Cetinja, protiv vojvode Stevana-Cuce, koji se sklonio u Austriju i izbegao sigurnu smrt koju mu je pripremio knez Danilo. Sredstvo kojim se Danilo koristio preko svoga posrednika bila je kleveta sa namerom da se ubije ugled vojvode Stevana koji je iz dana u dan rastao i u Crnoj Gori i u Evropi. Danilo ga je optužio da je njegova poezija lažna i da Stevan pod svojim imenom štampa zaostale i neobjavljene stihove vladike Rada. ovom sporu u to vreme niko nije davao književni značaj, jer se znao pravi uzrok.

Pesnik Stevan-Cuca je po vrednosti svojih književnih radova zaslužio dobro mesto i priznanje. Ipak, on je zaboravljen. I ovde su posredi politički, a ne književni uzroci. Od knjaza Danila do druge decenije XX veka zatirano je pleme Cuce, a naročito glavne porodice. Koliki je pritisak bio na Stevanovu porodicu i pleme, ilustruje podatak da nakon njegove pogibije ni rođena majka nije mogla da ga ožali po običajima Crne Gore. Ovako o ovim događajima u svojoj knjižici objavljenoj godine 1938. piše Maksim Teodorović.