Istorija - Putovanja

Hilandar, pogled kroz moju dušu

Dugo sam razmišljao kako da započnem ovaj tekst. Svaki početak koji mi je pao na pamet, činio mi se savršeno dobar. Međutim, odlučio sam se da započnem sa citatom oca Mojseja objavljenim u knjizi “Duhovni razogovri sa hilandarskim monasima”. U odeljku pod naslovom “Hilandar je srpski dok u njemu ima Srba” otac Mojsej kaže: “Pošto se Sveta Gora smatra baštom Presvete Bogorodice, svaki onaj koji stupi na tle Svete Gore oseća se u drugom svetu. To parče Svete Gore pripada Presvetoj Bogorodici i pod Njenom je zaštitom.” Upravo kako je rečeno, Sveta Gora je drugi svet. Nedugo po odlasku iz tog “drugog sveta”, razmišljajući, nailazio sam na poteškoću da izdvojim prave utiske i osećanja iz još uvek sveže mešavine misli, slika, istorije, vere, mita i realnosti. Sve što sam video, osetio i čuo, izbistrilo se i sleglo tek nakon nekoliko meseci. Potrudiću se kroz tekst da vam što više približim moje lično viđene Hilandara, zadržavajući, naravno, jedan deo za sebe.

U avgustu mesecu, dva meseca ranije, podneli smo zahtev za vizu, tj. blagoslov za odlazak na Svetu Goru. Petnaest dana pred put zazvonio je telefon u knjižari. Knjižara, izvolite. Javio sam se na poziv, kao što i obično činim. Pomoz Bog, odgovorio je glas sa druge strane. Odpozdravio sam sa Bog ti pomogo, kako mogu da vam pomognem. Interesuje me knjiga ta i ta, pitao je još uvek nepoznati glas. Imamo još jedan primerak, odgovorio sam. Ovde otac Domentijan iz Hilandara, kako bih mogao da poručim tu knjigu? Ne morate da poručujete, dobićete je na poklon 2. oktobra, odgovorio sam. Kako mislite na poklon, ja hoću da poručim i platim knjigu. Nema potrebe, rekoh, 2. oktobra dolazim na Hilandar i doneću vam knjigu na poklon.

Hilandarski metoh Kakovo, ribnjak i crkva

Prvog oktobra, malo posle podneva, posetili smo Kakovo, metoh manastira Hilandar koji se nalazi na oko pet kilometara severno od Jerisosa, na putu od Soluna ka Uranopolisu, na trećem prstu Halkidikija. Kakovo, metoh ili ti manastirsko imanje ima zanimljivu povest. Da dodam, žene, koje ne mogu da stupe na tlo Svete Gore, često posećuju metoh Kakovo i tu su uvek dobrodošle. Sva stolarija i nameštaj, nakon obnove, koju možete videti u Hilandaru je od drveta iz Kakova, i napravljena u kakovskim radionicama. Iako je Hilandar imao u ovoj oblasti svoje posede još u srednjem veku, predanje kaže da je u XVI veku Hilandaru ovo imanje darovao vrlo moćni turski paša. Priča kaže sledeće. Nakon što dugi niz godina nije uspevao da dobije potomstvo, paša je od monaha sa Hilandara zatražio svetu lozu Stefana Nemanje, obećavši, da ako dobije sina, daće ga u monahe. Monasi su uslišili pašinu molbu, i nakon nekog vremena paša je dobio naslednika. Hilandarski monasi oslobodili su ga datog obećanja, a zauzvrat je turčin manastiru darovao ovo imanje, koje je u to vreme bilo značajno veće nego što je danas. Naime, jedan deo zemljišta su Grci svojevremeno nacionalizovali, dok je jedan manji deo prodat u teškim vremenima za manastir. U Kakovu smo se malo odmorili od puta, obišli imanje i crkvu, i zatim nastavili ka Uranopolisu. Pri dolasku vreme nas je poslužilo, plaža, kupanje, giros i mitos, pa u hotel na utakmicu Lige šampiona: Zvezda-Olimpijakos.

2. oktobar, oko 15 časova po grčkom vremenu, manastirski autobus koji od hilandarske luke Jovanjica dovozi goste, staje ispred Hilandara i ja izlazim napolje među prvima. Dva moja drugara sa kojima putujem, Srđan i Miloš, još uvek su unutra, čekaju na red da izađu i oni. Tačno ispred mene staje naočit monah, bledog suvonjavog lica i okruglih naočara. Gledajući prodornim bistrim očima iznad moje glave, pravo u grupu upravo pristiglih gostiju, pita Ko je ovde Filip? Odogovorih ja sam Filip. Monah Nikolaj brzim pokretom pređe sa dva prsta preko mog čela i reče Na čelu ti piše da si Filip, hajde sa mnom. Čekajte, nisam ja sam došao, probah da mu objasnim da su mi tu i prijatelji. Hajde sa mnom, požurivao me držeći me za rukav. Hajde, čekaju te. Ovako je izgledao moj prvi susret sa srpskom carskom lavrom Hilandarom. Ostatak dana proveli smo u upoznavanju kroz izuzetno zanimljive razgovore sa pomenutim ocem Domentijanom.

Jedan drugi, prethodni, monah Domentijan, poznat kao Domentijan Hilandarac, napisao je u XIII veku na Svetoj Gori Žitije Svetog Save, a posle i Žitije Svetog Simeona. Domentijan je knjige ispisivao na mestu nedaleko od Hilandara, u skitu Svete Trojice poznatijem kao Spasova voda. Pomenuto mesto se može videti kada se ide putem ka Hilandaru.
Glavni ulaz u manastir Hilandar i renovirani konak

Sledećeg jutra ustao sam u 4:50. Već u 5:30 prisutvovao sam jutarnjoj liturgiji koja se održava u Sabornoj crkvi koju je podigao kralj Milutin 1321. godine. Pripratu je dozidao car Lazar krajem XIV veka. U 5:30 još uvek je potpuni mrak tako da jedino svetlo dolazi od sveća unutar crkve. Ikone u tom polumraku izgledaju još mističnije, lelujavi plamen sveća pravi pokretne senke i sve izgleda življe i uverljivije nego pri dnevnom svetlu. Zatvorio sam oči i prepustio se predivnom vizantijskom pojanju koje sam tada čuo uživo po prvi put. Ove izuzetne trenutke presekla je jedna nova misao, ovo što vidim i čujem ovde, potpuno je istovetno onome što su u XIV veku slušali i gledali naši preci, kralj Milutin, Stefan Dečanski, car Dušan i druga vlastela koja je posećivala Hilandar. Saborna crkva u ranim jutarnjim časovim verovatno je jedino mesto na svetu gde se možete vratiti sedam, osam vekova kroz vreme i iskusiti identičan osećaj koji su probali tadašnji srpski vladari, vlastela i monasi. Liturgija se završava “velikom metanijom”, poklonom na kolenima pred ikonom svete hilandarske Bogorodice trojeručice. Svakog jutra sam ustajao u 5 kako ne bih propustio Svetu liturgiju.

Doručak, tj, trpeza počinje oko 7 i traje 20 minuta. To je događaj za sebe. Stara, trpezarija kralja Milutina trenutno se renovira pa se trpeza održava u privremenom objektu u manastirskom dvorištu. Dva dnevna obroka nisu preterano obilna ali su sasvim dovoljni i vrlo ukusni. Nijednog trenutka nismo osetili glad ili želju za više hrane. Na astalu su uvek stajala dva suda napunjena tečnošću, jedan metalni u kome je voda i drugi stakleni sa manastirskim belim vinom. Obed počinje nakon molitve. Tokom trpeze zabranjen je razgovor jer se sve vreme tokom obeda čitaju odlomci iz jevanđelja.

Kada kročite u Hilandar utisak je kao da ste kod kuće, na domaćem terenu, tako i mnogi drugi posetioci kažu, ne samo ja. Preovladava osećaj povratka, a ne dolaska, iako sam na Atosu po prvi put. Hilandar je srpska kuća, Save i Nemanje, Srđana i Stevana, Filipa i Miloša, naša kuća, tvoja i moja kuća. U Hilandaru nema telefonskog signala, nema televizije, nema interneta, nema novina i dnevnih vesti, nema radija, nema muzike. Osim liturgija i trpeze, čije je vreme utvrđeno, nema ni vremena, jer vreme za nas manastirske goste tamo nema apsolutno nikakav značaj. Međutim, ne treba se ni previše opustiti, jer ako zakasnite na večeru koja počinje u 17 časova, do sutra ujutro u 7 nema druge hrane. Upravo to nam se dogodilo, izašli smo u kratku šetnju do Dušanovog krsta i zakasnili na večeru. Spasao nas je Teodor sa tri pogačice koje je imao kod sebe, ne propustivši priliku da nas zadirkuje: “Vas dvojica ste baš rešili da postite”. Manastir se nalazi usred netaknute prirode, živi svoj viševekovni život u potpunom miru i tišini. Noću možete čuti zavijanje šakala što vas podseća koliko ste daleko od modernog sveta. Iako tokom boravka gosti često obilaze i druge manastire na Svetoj gori, ja sam se odlučio da, s obzirom da mi je ovo prva poseta, sve vreme provedem u Hilandaru i probam da ga udahnem i osetim što je više moguće. Iako se nije radilo o turističkoj poseti, jer sebe na ovom mestu ne smatram turistom i motivi dolaska nisu turistički, želeo bih da napomenem da ne spadam u one hiper turiste koji za kratko vreme pokušavaju da posete što više mesta. To smatram istim kao da u deset restorana u isto vreme poručite hranu i u svakom probate samo jedan zalogaj. Niti znate šta ste u kom probali, niti kakav je bio ukus.

Saborna crkva, bunar Sv. Save (desno), pirg Sv. Save ( u pozadini desno)

Nukleus manastira nalazi se između Saborne crkve, Savinog bunara i Milutinove trpezarije. Tu je i biblioteka gde većinu vremena provodi moj dugogodišnji prijatelj Teodor. Prvobitni manastir, koji se kasnije vekovima širio, prostirao se na malom prostoru koji sam upravo opisao. Ulaz u manastir nalazio se na mestu gde se u današnje vreme nalaze dva čempresa i fijala, tj. krstionica. Dijagonalno jedan prema drugom nalaze se dva odbrambena pirga (kule), pirg Svetog Đorđa i pirg Svetog Save, koji je u to vreme bio blago isturen, dok se danas nalazi u srednjem delu Hilandara. Prema predanju, koje treba uzeti sa rezervom, manastir je izgrađen na ruševinama ranijeg vizantijskog manastira Helandariona, koji je osnovan početkom 11. veka. Delovi starog manastira postoje i danas; to su pirg Svetog Đorđa i spoljni odbrambeni zid prema jugu i prema zapadu uz koji su iznutra prizidani konaci i trpezarija. Između 1198. i 1200. godine Simeon i Sava su podigli Crkvu Vavedenja Bogorodice koja danas ne postoji. Na njenom mestu nalazi se nova crkva, tj. Saborni hram koji je 1321. godine podigao kralj Milutin. Na Saborni hram je dozidana Lazareva priprata na kojoj sa spoljne strane možete videti grb kneza Lazara. Kažu da su od prvobitne građevine preostala dva stuba ugrađena u novu crkvu.

Vizantijski car Aleksije III Anđel (1195—1203) je Simeonu i Savi izdao zapečaćenu zlatnu bulu kojom se stari porušeni manastir daruje kako bi mogao „služiti za primanje ljudi od srpskog naroda, što se odaju monaškom životu.”

Pirg Svetog Đorđa i prostor oko njega smatra se najstarijim delom manastira. Nalazi se na južnoj strani manastira. Ovog puta nisam ulazio u pirg jer se na njemu trenutno izvode radovi. Na vrhu pirga je tokom 12. veka izgrađena crkva Svetog Georgija u kojoj se do danas  čuvaju  delovi njegovih moštiju. Više  puta je obnavljan i  oštećivan od strane gusara, Katalanaca  i Turaka. Tokom zemljotresa u 16. veku pirg je doživeo velika oštećenja. Godine 1670. je kompletno obnovljen. Najniži slojevi pirga Svetog Đorđa potiču još iz 10. veka.

Interesantno je pomenuti zapis iz Mletačkog arhiva koji govori o veri i narodnosti Skenderbegovoj. Tu se kaže da je Ivan, otac Đurđa Kastriotića Skenderbega, zakupio 1426. godine pirg Svetog Đorđa za sebe i sinove, kao i četiri adelfata za njih četvoro. Adelfat označava doživotno izdržavanje koje je manastir davao u nadoknadu za poklon koji mu je dat u imanjima ili novcu. Opširnije o navedenom čitajte u posebnom tekstu “Jedna knjiga o Đurađu Kastriotiću Skenderbegu iz 1942.”

Najveći deo vremena drugog dana proveo sam upravo u starom delu manastira, sedeći na stepenicama Saborne crkve ispod loze Svetog Simeona Mirotočivog, gledajući sa jedne strane na trpezariju kralja Milutina, a sa druge na bunar Svetog Save i iznad njega prostor gde se nekada nalazila kelija u kojoj se upokojio Stefan Nemanja, u monaštvu otac Simeon. Preko dana većina gostiju ode u obilazak okoline ili drugih manastira tako da sam ovde pronašao svoj kutak. Miloš, Srđan i Srđanov prijatelj Steva otišli su tog dana do Milutinovog pirga, nekih pola sata hoda od manastira. Ostavši sam, opremljen unutrašnjim mirom i jednom knjigom, ovde sam čitao, i čitanje povremeno prekidao gledajući oko sebe, pokušavajući da dublje i jasnije shvatim gde se nalazim i koliku duhovnu i istorijsku težinu nosi ovo parče zemlje popločano uglačanim kamenom. Jednostavno, kako bi se povezali sa nekim mestom, potrebno je da na tom mestu provedete određeno vreme razmišljajući upravo, i samo o tom mestu, na kome se u tom trenutku nalazite. Znači, nemojte žuriti, čak i ako ne uspete da vidite sve što ste planirali, a obično ispadne tako, potrudite se da proučite i osetite bar jedan deo koji vam se učini interesantnim ili o kome ste prethodno već nešto znali i li čitali. Na taj način će to mesto, ili jedan njegov deo, ostati večno urezan u vašem pamćenju. Možda ćete razviti i poseban osećaj vezan za taj dan i taj prostor.

Savin bunar

Pirg Svetog Save nekada je služio kao odbrambena kula na istočnim zidinama manastira. Pirg se sastoji od šest ili sedam spratova, s tim što kada u njega ulazite stupate na čini mi se četvrti sprat. Podrum i prva četiri sprata ovog pirga su podignuti u vreme Svetog Save, dok su sledeća tri sprata dograđena u doba kralja Milutina. Vrh pirga je obnovljen 1681. godine. Na najvišem spratu se nalazi crkva-paraklis Svetog Jovana Preteče koji je živopisan 1683. godine. Paraklis Svetog Jovana Preteče na vrhu kule postojao je i u vreme Svetog Save. O tome nas izveštava otac Domentijan, pisac žitija Svetog Simeona, gde kaže da je Sveti Sava posetio ovaj paraklis na dan očeve smrti 13. februara 1200.godine. 819 godina kasnije, istim putem, korak po korak, starim i strmim drvenim stepenicama penjao sam se i ja. Povremeno sam iznad glave čuo šum i video ponekog slepog miša kako proleće ispod tavanice praveći nagle zaokrete. Slepi miševi su verovatno nastanjeni u pirgu, na višim spratovima. Poslednji sprat je živopisan, kao što sam već rekao freske potiču s kraja 17. veka. Crkvica je mala i u tami. Ušao sam na kratko, nisam se dugo zadržavao jer je bilo profesionalnih fotografa koji su tu radili svoj posao. Popeo sam se u potkrovlje sa kog se kroz uske proreze proteže pogled na Hilandar i na beskrajne šume koje ga okružuju. Uski prorezi u zidovima i mali prozorčići su verovatno nekada služili za odapinjanje strela i odbranu manastira. U potkrovlju plafon je nizak pa sam više puta čelom pogodio tačno u neku od mnogih starih greda koje nose krov.

Trećeg dana, nakon doručka, krenuli smo manastirskim autobusom do hilandarske luke Jovanjica. Naizgled lepo sunčano oktobarsko jutro se na pola puta, negde kod Spasovih voda, pretvorilo u nevreme praćeno jakim vetrom i kišom. Kao što smo nakon viđenog i slutili, u luci nismo zatekli brod koji je trebao da nas preveze do spoljnjeg sveta, do Uranopolisa. U autobusu, planirali smo ostatak dana, kroz priču birali u kom restoranu ćemo i šta ručati. Nenaviknuti na manastirski život, možda malo i razmaženi komforom savremenog života, trodnevno odsustvo iz našeg sveta činilo nam se mnogo duže, kao da je proteklo tri meseca. Upravo zbog toga, više smo nego ranije cenili ono što nas čeka pri prispeću u Uranopolis. Eto kako je malo potrebno da čovek shvati da ne treba sve blagodeti života da uzima zdravo za gotovo. Hotel, restoran, hobotnica u vinu, apartman i vruć tuš, espresso, internet, telefon, sve je nestalo kao dim kada je saopšteno da su Grci zbog bure zabranili plovidbu i da brod neće stići.

Lokalni drugar koji nam je pravio društvo tokom uzaludnog čekanja broda

Autobus nas je strpljivo sačekao i potom pokisle vratio u manastir Hilandar. Neočekivano smo dobili još jedan poklon dan u našem manastiru. Po povratku nas je sačekao monah sa rečima “Na Svetu goru se ne dolazi slučajno i sa nje se ne odlazi kada ti hoćeš”. Iako zvuči romantično, ovo je istina. Na Svetu goru ne možete doći slučajno i usput jer vam treba viza, tzv. Diamantrion, za koju zahtev podnosite nekoliko meseci ranije. Odlazak može da bude komplikovan jer se sa Atosa može doći i otići samo morskim putem, dok morske bure u određenim periodima godine mogu da potraju i nekoliko dana. Da iskušenje za mene bude još veće, mašio sam se za džep i shvatio da sam ostao bez cigareta. Džaba novčanik sa dinarima i evrima, džaba pet vrsta različitih platnih kartica, sve to u tom trenutku i na tom mestu nije vredelo ništa, jer ne postoji prodavnica gde papir i plastiku možete da upotrebite. Još jedan nauk za mene kako ono što smatramo uspehom i prednošću može tek tako da nestane ili potpuno izgubi vrednost. Isto to, pod određenim okolnostima kao što su rat, ekonomske krize, razarajuće vremenske nepogode, može da se dogodi i u životu, ne samo na Atosu. Čovek pri svakom koraku ima priliku da uči i da stiče iskustvo, samo ako to želi i ako otvori sebe za učenje.

Luka Jovanjica pri prvom pokušaju odlaska sa Svete Gore

Po povratku javili smo se gostoprimcu, popili kafu a zatim su nam dodeljeni kreveti u tzv. Senari. Senara se nalazi odmah ispod manastirskih zidina, za razliku od konaka u manastiru gde smo proveli prethodne noći. Prozor iz sobe gledao je na grob Đorđa Roša, jedinog svetovnog čoveka sahranjenog na Hilandaru. Ime Đorđe Roš mi je već bilo poznato, čitao sam njegove memoare iz Prvog svetskog rata i odbrane Beograda 1915. godine. Zapravo se radi o knjizi “Agonija Beograda u Svetskom ratu”. Izdanje “Grupe živih branilaca Beograda” iz 1931. godine. Ovu knjigu sam kao učenik petog razreda osnovne škole dobio na poklon od mog teče Radeta, i to je prva “stara i retka” knjiga koju sam posedovao u životu. Upravo u njoj sam prvi put pročitao ime tadašnjeg potporučnika srpske vojske, Đorđa Roša. Đorđe Roš je teško ranjen u jurišu na Dunavskom keju, pod komandom majora Gavrilovića. Iste 1931. objavio je i svoju knjigu pod naslovom “Na Dunavskom keju septembra 1915 godine”. Umro je iznenada, 1977. godine, u godini mog rođenja, na putu ka Hilandaru. Četrdeset i dve godine kasnije prozor moje spavaće sobe u manastiru Hilandaru gledao je na njegov grob, omanji, vrlo jednostavan krst izrađen od belog kamena. Veče smo proveli sami u šestokrevetnoj sobi uz kesicu suvih šljiva i badema, razmenjujući utiske, analizirajući doživljeno i pričajući o istoriji, pravoslavlju, wing chun-u i karateu.

Četvrtog dana smo odmah nakon doručka, nas dvojica i još 15-tak ljudi, krenuli ka Jovanjici kako bi pozvali dva gliser taksija, jer se vreme u tom periodu pokazalo kao nepredvidivo i pretstavljao je rizik čekati redovnu brodsku liniju u 14h. Odmah po ukrcavanju u gliser osetio sam pomešana osećanja, radost jer se vraćam modernom svetu na koji sam navikao, i setu jer napuštam Hilandar za koji sam se u određenom smislu vezao i koji mi je dao mnogo više nego što sam očekivao. Pri dolasku u hotel u Uranopolisu, video sam svoj prašnjavi auto na parkingu, ušao u sobu, odložio ranac u ćošak, uključio kafemat i otišao na polučasovno tuširanje. Činilo se, uistinu, da sam bio odsutan nekoliko meseci, a ne samo tri dana. Da utisak nije bio samo moj, potvrdio je i moj saputnik Miloš koji mi je u jednom trenutku stidljivo rekao, da mu se čini da je od supruge i dece odvojen mnogo duži vremenski period i da mu povremeno izgleda kao da ceo njegov dosadašnji život u Beogradu čini deo nekog prethodnog bitisanja.

U Hilandaru možete sresti različite ljude, iz različitih mesta i različitih zanimanja. Za razliku od sveta u kom živimo, ovde statusni simboli nemaju vrednost i nikakvu svrhu. Tu ste na licu mesta, kao u ogledalu, suočeni sa samim sobom, ogoljeni pred svetom i pred Bogom. Tu vidite šta ste i ko ste, čime raspolažete. U kontaktu sa drugim ljudima možete da prikažete samo ono što uistinu jeste, ništa drugo. U određenom smislu situacija podseća na služenje vojnog roka, uz razliku što je ovde, iako nenametnuta, disciplina mnogo veća. Velika većina gostiju je vrlo pozitivna, atmosfera je vrlo prijateljska, što smatram i prirodnim. Valjda je najgore, da na ovakvom mestu, pokažete i najmanju dozu arogancije. Ako to sebi dopustite, stvarno bi trebali da se zapitate šta sa vama nije u redu.

Plaža pored luke Jovanjica. U pozadini se vidi vrh Atosa

Dok se poslednjih decenija u celom svetu evropskim narodima razbija identitet na različite načine, što soficistiranim i vrlo sugestivnim TV, novinskim i internet kanalima, kako moderan čovek treba da živi i da razmišlja, šta i u kojim količinama da kupi, šta da obuče i šta da jede, što migracijama koje menjanju i fizički i kulturološki sastav celih regiona, Hilandar stoji uspravno kao jedan od glavnih potpornih stubova srpskog identiteta i duhovnosti. Ne samo kao neosporni dokaz šta je nekada davno bilo, već kao podsetnik o trajnom i večnom, nasuprot trenutnom, krhkom i prolaznom. Jer, činjenica je da je Hilandar postojao i živeo mnogo pre nas, i da će postojati i vekovima nakon što nas više ne bude. Sveta srpska carska lavra živi svih ovih vekova, od 12. veka kada je manastir podignut pa do danas. Hilandar je živi svedok istorije srpskog naroda, ali i sveta. Bio je prisutan kada su njime hodili osnivači srpske države i srpske crkve, bio je svedok najvećeg uspona, i potom pada srpske srednjovekovne države. Bio je tu kada je pao Uroš, posrnuo Vukašin a ustao Lazar. Služila se u njemu liturgija i dok se Dušan proglašavao za srpskog i romejskog cara, dok je na zapadu palila i žarila inkvizicija, dok je oslikavana Sikstinska kapela, dok je Leonardo u ogledalu slikao Monalizu, dok je Kolumbo pristajao na ostrva Novog sveta, dok su evropljani istrebljivali naivne domoroce. Služila se neprestano sveta liturgija dok su nestajali stari svetovi i rađali se novi. Hilandar je ostao srpska carska lavra i pod Turcima, i tokom ustanaka za oslobođenje početkom 19. veka. Savremenik je vizantijskog cara Aleksija III Anđela i Stefana Nemanje, kao i Aleksandra Obrenovića i Nikole Tesle. Savremenik je naš i naša kuća u koju smo uvek dobrodošli. I ne samo to, biće savremenik i duhovno utočište i generacijama koje dolaze, kao što je danas nama, kao što je juče bio našim roditeljima.

Odlazak gliserom sa Svete Gore

Ove godine nisam posetio druge manastire i skitove Svete Gore. Nadam se da ću sledeći put imati tu priliku. U međuvremenu čitam različitu literaturu na tu temu, pa bih ovde izdvojio jedan deo iz knjige pomenute na početku teksta. Radi se o razgovoru sa hilandarskim monahom ocem Mitrofanom koji u jednom delu kaže sledeće: “Georgije Mamalakis je napisao knjigu o Svetoj Gori. On je tu pomenuo, na osnovu dokumenata koji su mu bili dostupni, da su mnogi svetogorski manastiri ranije bili srpski. Na primer, manastir Sveti Pavle koji je od 1360. navodno do kraja XVIII veka bio u srpskim rukama. Zatim manastir Konstamonit, koji je Radič Postupović, oblasni knez Đurđa Brankovića, obnovio i dao mu povelju 1430. godine, a 1432. mu dodelio dodatnu pomoć. Onda manastiri Simonopetra i Grigorijat. Kaže se da u Ksenofontu ima srpskih tragova, ima ikona sa srpskim natpisima. Mamalakis kaže da su se u XIV veku igumani Filotejski i Karakalski potpisivali srpski. U poslednje vreme se čulo da u Filoteju postoji krst cara Dušana. Meni se ukazala prilika, kad sam nedavno bio tamo, da ga vidim i da na njemu pročitam zapis. Navodi se i godina Dušanove posete, posete od četiri meseca Svetoj Gori. Sve manastire je obišao, darivao i ostavio povelje.

Fotografije: Filip Tomašević, Fotomagacin.com