O starim knjigama

Jedna knjiga o Đurađu Kastriotiću Skenderbegu iz 1942.

Pre nekoliko meseci objavio sam na ovom blogu kratak tekst o istorijskoj studiji čija je tema Skenderbeg. Naslov teksta je “Đurađ Kastriotić Skenderbeg : studija Nikole Vulića” i možete ga pročitati klikom ovde.

Sada pod rukom imam još jednu knjigu koja se bavi istom tematikom i dopunjuje prethodno navedenu studiju Nikole Vulića iz 1892. godine. Radi se o jednom retkom ratnom izdanju Srpske kraljevske akademije (Spomenik XCV, drugi razred, broj 74), izdatom u Beogradu 1942. godine. Naslov dela je “Đurađ Kastriot Skenderbeg i Arbanija u XV veku (istorijska građa)”. Autor je Dr Jovan Radonjić, pisac više značajnih istorijskih knjiga.

U uvodu Radonjić se dotakao i Vulićeve studije o Skenderbegu i o njoj kaže sledeće: Nikola Vulić objavio je u Beogradu 1892. godine delo “Đurađ Kastriotić Skenderbeg, istorijska rasprava”. Iako studentski rad, ova knjiga ima sve dobre osobine Vulićevih potonjih radova. Dobro i marljivo prikupljeno istorijsko gradivo, kao i savesna upotreba stručne literature čine da se ova knjiga vidno ističe u starijoj literaturi o Skenderbegu. Ilarion Ruvarac je bez razloga i neopravdano potcenio ovo Vulićevo delo. Radonjić o nekim izvorima koje je koristio Vulić kaže: Vulić je, znajući nepouzdanost Barlecija, pored arhivske građe, za svoju knjigu koristio i delo brešijskog sveštenika Đamarije Bijemija “Istoria di Giorgio Castrioto detto Skander-begh” (Brescia 1742). Kao i drugi, Vulić je mislio da je Bijemijevo delo, kako sam Bijemi kaže, samo italijanski prevod jedne Skenderbegove biografije na latinskom jeziku, napisane već 1840. godine. Danas se, pak, zna da ova tobožnja savremena Skenderbegova biografija na latinskom nije uopšte postojala, nego da ju je izmislio Bijemi koji je, sem ove biografije falsifikovao još dve lokalne brešijske (Breša, Brescia. prim.) hronike.

Radonjić u uvodu pominje i članak o Skenderbegu koji je je 1890. u Glasu Srpske kralj. Akademije XXII objavio Čedomilj Mijatović, u kome razmatra jedan rukopisni tekst koji je 1778. u Hilandaru prepisao jeromonah Teodosije, i u kojem se Skenderbeg naziva Crnojevićem. U nastavku se dotiče raznihih “novijih” dela o Skenderbegu, tj. onih objavljenih do početka Drugog svetskog rata.

Pri kraju Radonjić kaže: Građa za istoriju Skenderbega pribrana je ovde iz raznih arhiva. Najviše građe o Skenderbegu ima u Mletačkom arhivu. Dobar deo ove građe izdao je Šime Ljubić u IX i X knjizi “Listina” u izdanju Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Zatim zaključuje: Ne mislim da je Mletački arhiv u svemu iscrpen. I posle istraživanja možda će se naći još što šta u mletačkim knjigama. Daleko smo od pomisli da smo u ovom Zborniku pribrali svu arhivsku građu o Skenderbegu i Arbaniji u XV veku. Dalje navodi ostale arhive čiji materijal je upotrebljen u ovom delu: Arhiv u Barseloni, Vatikanski arhiv, Arhiv u Mantovi, Dubrovački itd.

Primeri građe iz ove knjige

Mleci, 11 januar 1410. – Mletački Senat odgovara na poruku Ivana Kastriotića da su ga Turci primorali da svoga sina dade za taoca…

1426. Ivan Kastriotić sa sinovima Stanišom, Repošem, Kostandinom i Đurđem prilaže manastiru Hilandaru selo Radostuše s crkvom Sv. Bogorodice i selo Trebište.

Hilandar posle 1426. Bratstvo manastira Hilandara utvrđuje da je Ivan Kastriotić sa sinovima Repošem, Kostandinom i Đurđem kupio u Hilandaru pirg sv. Đorđa i četiri adelfata za 60 forinata.

Budim, 5 juli 1443 – Ugarski kralj Vladislav poziva Skenderbega da s njim zajedno učestvuje u ratu protiv Turaka (Pismo izmišljeno)

Kroja, 4 avgust 1443 – Odgovor Skenderbega na pismo kralja Vladislava (Pismo izmišljeno)

Mleci, 18 septembar 1453. – Mletački senat zahvaljuje Skenderbegu što čuva ugovor s Republikom i što je voljan da posreduje za mir između Republike sv. Marka i srpskog despota.

Dubrovnik, 25 septembar 1453. – Odlučuje se da se izda Skenderbegovim poslanicima depozit despota Stefana Slepoga.

Većina prepiske koju je ovde sabrao Radonjić je na latinskom jeziku, zatim na italijanskom i poneka na crkvenoslovenskom. Naslovi sa kratkim pregledom i fusnote su na srpskom jeziku. Objavljena u okupiranom Beogradu 1942. godine, ova knjiga Jovana Radonjića je vrlo retka. U svim domaćim bibliotekama mogu se pronaći samo četiri primerka.