O starim knjigama

Jedna knjižica iz 1899. o Srbima svecima

Milutin Jakšić, sinovac Đure Jakšića, rođen je godine 1863. u mestu Srpska Klarija, danas Radojevo u Banatu. Živeo je 74 godine i preminuo 1937. u Srpskoj Crnji, rodnom mestu svog rođaka Đure Jakšića. Za Milutina se navodi da je bio istoričar, pisac i profesor Bogoslovije. Kao profesor na Bogosloviji u Sremskim Karlovcima predavao je istoriju srpske crkve ali je veliku pažnju posvećivao i političkoj, kulturnoj i socijalnoj istoriji Srba. Intenzivno je istraživao u Arhivu Karlovačke mitropolije. Pored više manjih, objavio je četiri značajna istoriografska rada. Godine 1899. objavio je i jednu malu knjižicu pod naslovom “Srbi sveci“.

Još u prehrišćanska vremena poštovali su pojedini narodi uspomenu, groblje i zemne ostatke svojih velikih sinova. Stari Slovenin vrlo je poštovao seni zaslužnih predaka, porodična viša bića, duhove pradedova, koji su mu čuvali ognjište i imanje i od svakog ga zla branili. Tim domaćim božanstvima gradili su se kipovi, postavljali se na najčasnija mesta u sobama, i ko je u kuću ulazio, prvo mu je bilo, da se njima pokloni. U njihovo ime i pod njihovom zaštitom sklapali su se ugovori i svadbe. Ta vidljiva znamenja ljubavi prema dedovima brižljivo je čuvao stari Sloven, njima se molio; kad se selio, na ramenima ih je prenosio domaćin u novi dom. Pleme je poštovalo uspomene svojih plemenskih starešina, vojvoda i knezova.

Sveta crkva Hristova negovaše isto tako ovaj lepi običaj. Ona čuvaše brižljivo zemne ostatke sv. Jovana Krstitelja, apostola Hristovih; na grobovima mučenika podizaše hramove, prikupljaše rastrgnute im mošti, uziđivaše ih u temelj oltara. Verni se obraćaše u molitvama svetim ugodnicima božjim, da se za njih Bogu mole.

I srpski narod ima svoje patrijarhe, svoje zaslužne sinove, koji velika dela počiniše i mesta duši uhvatiše za krst časni i otadžbinu krv lijući, podižući slavne zadužbine. Srpska crkva uvažila je te zasluge za veru, državu i narod, optočila je likove tih ugodnika, kojih i sama uspomena i zemni ostaci pokretahu narod na velika dela. Uvrstila im je imena među svetiteljska a uspomenu im je osvetila molitvama i pesmama crkvenim.

Narod treba svagda da se seća, uči i krepi svojom prošlošću i da poštuje zasluge svojih velikih sinova. Za srpski narod, za žednu njegovu dušu pravi je melem vera. Ta vera rađa nadu da će se iz gorkog zrna sadašnjosti srpske, razviti razgranata biljka budućnosti. Veru i nadu, viteški i pobožni duh iz prošlosti treba snažiti u narodu…

Ovim rečima Milutin Jakšić započinje uvod u ovu knjižicu, da bi je potom nastavio kratkim biografijama srpskih svetaca kao što su:

Knez Jovan Vladimir, Stevan Nemanja, Stevan Prvovenčani, Stevan Milutin, Stevan Dečanski, Uroš, (mladi car, sin Stevana Dušana), Sveti Lazar, Stevan novi, (despot srpski, sin Đurđa Brankovića), Jovan Despot, Sv. Sava (prvi arhiepiskop srpski), Arsenije (naslednik Sv. Save), Sava drugi, Evstatije arhiepiskop, Nikodim arhiepiskop, Danilo II, Joanikije (prvi srpski patrijarh), Jevrem (treći patrijarh srpski), Joanikije devički ili crnorečki, Stevan Štiljanović, Maksim mitropolit ugrovlaški (Đorđe Branković), Vasilije Ostroški, Petar I.


Svoju knjigu Milutin završava poučnim i opominjućim redovima:

Kada je pala srpska država, onda se tek videlo kolika je snaga srpske crkve i da nije Stevan Nemanja uzalud trošio blago podižući crkve i manastire. Kad je junačka srpska ruka iznemogla, kad su se bojna srpska koplja polomila, gradovi se srpski razorili, zameni onu spoljašnju snagu, moć ideje. U gluho doba srpske istorije – crkva je čuvala decu svoju. Kroz ponoći srpske prošlosti provela je narod po prilici ognjenoga stuba misao svetosavska. Ko se iskreno klanja uspomeni Sv. Save, ko shvata svetlost njegove misli, snažno treba da je uzme u odbranu i neumorno da je širi i neguje.