Istorija

Pseći i bećarski porez u doba kneza Miloša

Časopis “Kriminalna biblioteka”, koji je izlazio u Beogradu između dva svetska rata, godinama je svojim čitaocima donosio zanimljive vesti i priče. Dva broja ovog lista iz 1930. godine pišu o o porezu koji je knez Miloš uveo beskućnima i neženjama, kao i vlasnicima kućnih pasa.

Kada su predeli Timočki, Krajinski i Ključki oslobođeni i potpali pod upravu srpske vlasti, usled vrlo velikog broja pasa koje su seljaci držali po selima, knez Miloš je tokom leta 1834. godine zaveo novu vrstu poreza na kućne pse, po jedan talir godišnje na svaku pseću glavu u kući. Ovaj se “pseći porez” slivao u narodnu, državnu kasu. Ovu novu vrstu poreza knez je u svom ukazu od 26. avgusta 1834. godine, br. 2918, koji je uputio “Na Veliko Serdarstvo Timočko”, lepo objasnio i propratio sledećim rečima:

“Iz uzroka, što je Velikom Serdarstvu Timočkom nepristojno množstvo pasa, koji pokraj toga što mnogo na njinu ranu odnosi, što narodu tu živeći ili putujući uznemiravaju, i što vrlo veliku štetu kukuruzu a još veću vingoradima pričinjavaju: to da bi se taj zli turski običaj najpre iztrebio, izdajem danas u prizreniju tij pasa ukaz ovaj po cjelo Serdarstvo Timočko, i tim opredeljavam da svaki svoje pse kućevne čas pre potuče, a da se nijedno pseto od sad kod kuće ne nađe; no samo neka se nalazi potrebno čislo pasa kod stoke, koju valja od zverja čuvati. Koi bi pak usudio, ipak pse kod kuće držati, da ima plaćati državi godišnje po jedan talir na svakog psa kućevnog, a na onog koji je kod stoke, da se ne plaća nijedne pare. Ovo da se izvrši odma i svagda nabljudava (voditi računa o tome). I ko psa u svojoj bašti nađe, slobodno da ga ubije”

Ovaj novi porez naplaćivale su poreske vlasti svakog drugog polugođa tekuće godine i predavale ga zajedno sa isplaćenim narodnim porezom, narodnoj blagajni kao poreski prihod.


Bećarski porez ustanovljen je uredbom od 20. decembra 1839. godine i plaćao ga je svaki onaj: “koji niti kuće, niti baština svoji ima, nego služeći drugog, sebi godišnje što privredi, praviteljstvu što plaća; to će unapredak onakovu neženjeni i beskućni ljudi, koji se obično bećari zovu danak godišnje i to od Mitrova dana plaćati početi”.

Porez bećarski bio je podeljen u četiri klase. U I klasu uvršćeni su oni koji su imali godišnju platu iznad 750 groša. II klasu činili su oni koji su zarađivali 500 do 750 groša godišnje. III klasa, 250 do 500 groša, i na kraju IV klasa sa godišnjim prihodom ispod 250 groša.

Da bi se doznalo koliko ima u kome mestu “bećara”, i u koju klasu koji bećar spada, pomenutom uredbom naređeno je sledeće: Da opštinski “primiritelni” sud u svakom mestu popiše sve bećare koji se u mestu nalaze, da im označi platu i rasporedi ih u klase. Opštinski sud je morao ovaj spisak predati sreskoj vlasti, a ova okužnom načelstvu. Načelstvo bi iz svih prikupljenih spiskova napravilo kratak izvod sa naznačenim: koliko se i od koje klase “bećara” nalazi u tom okrugu.

Popisom ovim iz 1840. godine, nađeno je u 17 okruga i varoši Beogradu, ukupno 2946 bećarskih poreskih glava. Od njih je na ime bećarskog poreza naplaćeno u toku godine 18.744.05 poreskih groša. Naplatu ovog poreza vršili su opštinski sudovi, dok je u varoši Beogradu naplatu vršila policija. Od bećarskog poreza bili su izuzeti strani državljani, pod uslovom da su imali uredan pasoš.

Od našeg saradnika Vitka Jelića. Foto: pixabay