Istorija

Risto Kovačić, Milan Rešetar i srednjovekovni Sloveni iz italijanske pokrajine Molize

Prvi put sam 2007. godine saznao da u centralnoj ili preciznije južnoj Italiji postoje neki moji sunarodnici koji tamo žive već 500 godina i dan danas govore našim jezikom ili kako ga on zovu “na našu”. Te 2007. kupio sam u jednoj knjižari “Glasnik Srpskog učenog društva”, knjiga broj 62, štampana u Beogradu 1885. godine. Na strani 273 nalazi se članak pod imenom „Srpske naseobine u južnoj Italiji“, autor Risto Kovačić, profesor slavistike u Rimu koji je od 1884. godine boravio u italijanskom regionu Molize (Molise) i svoje izveštaje o Srbima u Južnoj Italiji objavio u pomenutom broju 62 GSUD. Te 2007. godine osim Kovačićevog putopisa s kraja XIX. veka kod nas nije bilo knjiga na ovu temu, prilično sam siguran da nema ni danas, osim par članaka na blogovima i forumima i odrednice na Vikipediji.

Izveštaj Riste Kovačića za mene je bio otkriće kome u prvom trenutku nisam posvetio posebnu pažnju. Tri godine kasnije, tokom mog višegodišnjeg boravka u Italiji (Abruzzi, region u susedstvu Molizea), na internetu sam pronašao prezentaciju Moliških Slovena i kontakt, ako se dobro sećam, predsednika udruženja ili zajednice. Gospodin se zvao Mario Spadanuda, prezime koje u prevodu znači “goli mač” ili “isukani mač”. Ljubazni gospodin, imao je tada šesdeset i nešto godina, bio je vrlo predusetljiv i veoma brzo smo dogovorili susret u njegovom domu u Rimu.

Dvojezična tabla u mestu Acquaviva Collecroce

Da se vratimo na izveštaj Riste Kovačića iz 1885. godine i da uporedimo kakva je bila situacija među tom našom manjinom tada i kakva je u današnje vreme. Osim Kovačića njima su se bavili u XIX. veku i drugi naučnici kao što je senator Kraljevine Italije i lingvista Graziadio Isaia Ascoli. Njegov izveštaj objavljen u časopisu “Politecnico” 1867. godine jasno prikazuje kakvo je bilo raspoloženje u to vreme:

“Slovenski jezik moliških kolonija srpski je, tj. onaj što se govori s malim varijacijama u Dalmaciji, Crnoj Gori, Srbiji. Srpske kolonije u Molizu živo ljube svoj srpski jezik i svoju srpsku narodnost, ali u isto doba ljube takođe i otadžbinu italijansku. I među mučenicima za slobodu Italije živom se svetlošću blista jedan Srbin iz Acquaviva Collecroce; a to je: Nikola Neri (Nicola Neri, Acquaviva Collecroce 1761 – Napoli 1799, prim.), koji je umro godine 1799. na gubilištu, zajedno sa Paganom, Karafom, Karaćolom i dosta ih je još slavnih italijanskih patriota. A taj je slavni italo-srbin (Nikola Neri) imao običaj, opraštajući se sa svojim meštanima koje je često pohodio, preporučivati: “Nemojte ‘zgubit naš jezik”! I kad sam ja pohodio Akvavivu (oktobra 1864.) živela je još onda Nikolina udovica… Ovim Srbima u Molizu Italija bi se mogla koristiti da joj pomognu sklopiti novih saveza, civilnih i političkih sa Srbima što su s druge strane Jadranskog mora.”

Risto Kovačić objavio je svoja zapažanja i na italijanskom jeziku u Ankoni 1884. godine, u delu koje nosi naslov “Gli Slavi Serbi dell’Italia” (Državni arhiv Srbije)

Kako navodi Risto Kovačić, u regionu Molize, provincija Campobasso, nekada je bilo devet srpskih naselja: Cerifelo, Palata, Tavena, Akvaviva, San Feliče, Montemiro, San Đakomo, Ripalda i San Bjaze. Srpski jezik sačuvao se, prema podacima s kraja prošlog veka u tri naselja: Akvaviva, San Feliče i Montemitro. Radi se o mestima Acquaviva collecroce (ili kako ga lokalno zovu Živa voda Kruč, ili samo Kruč), San Felice del Molise ili San Felice Slavo (lok. naziv Filić ili Štifilić), i Montemitro (lok. naziv Mundimitar). Inače, prve podatke o ovim kolonijama dao je sredinom XIX. veka naš književnik Medo Pucić koji je održavao žive kontakte sa lokalnom zajednicom, posebno sa pesnikom i književnikom Đovanijem (Ivanom) de Rubertisom. Nažalost u to vreme pa i kasnije u Srbiji nije bilo sluha kako bi se ove veze nastavile i proširile. Kako piše Milan Rešetar stanovnika u ova tri mesta, po popisu od 1901. godine ima: u Kruču 2212, u Stifiliču 1645 a u Mundimitru 945, svega 4802 duše. Kada ih je Kovačić posetio 1884. imali su još u velikoj meri sačuvanu svoju nacionalnu svest i identitet. Tome možemo zahvaliti i činjenici da se naselja nalaze u nepristupačnim brdskim predelima i da su praktično sve do XIX. veka bila otsečena i okrenuta sama sebi i sa minimalnim kontaktima sa italijanskim življem. U XIX. veku i početkom XX. izgrađuju se lokalni putevi i shodno tome dolazi do sve većeg utapanja u sveže kreirani italijanski nacionalni korpus.

Dvojezični natpisi u mestu Acquaviva Collecroce
Risto Kovačić, istoričar i profesor, 1885. godine piše Jovanu Boškoviću, profesoru Velike škole, o Srbima u koloniji Akvaviva u pokrajini Molize (Državni arhiv Srbije)

Srbi i drugi Sloveni nisu živeli samo u regionu Molize već na više lokacija južne Italije kao što su Pulja, Kalabrija, Abruco. Tokom mog boravka u Abrucima jednog dana prošao sam autom kroz mesto koje se zove Schiavi d’Abruzzo (prev. Sloveni Abruca) u provinciji Kjeti (Chieti), Abruco. Iako sam po imenu pretpostavio o čemu se radi, veoma brzo je pretpostavka bila i potvrđena. Po predanju mesto je osnovala kolonija Slovena u XI veku, dok se u zapisima mesto pod ovim imenom prvi put pominje 1309. godine.

Milan Rešetar, srpski filolog iz Dubrovnika 1911. godine je na nemačkom jeziku objavio knjigu “Srpsko-hrvatske kolonije u južnoj Italiji”. Knjiga je 1997. prevedena na italijanski jezik. Možete je pročitati klikom ovde. Srpski prevod još uvek ne postoji. Rešetar navodi da su ovi Sloveni došli u Molize krajem XV. i u prvoj polovini XVI. veka. Međutim, takođe navodi da postoje nepotvrđene indicije o slovenskim naseobinama u ovim krajevima koje datiraju još iz XIII. veka.

Najverovatniji razlog ovih migracija krajem XIV. i početkom XV. veka su turska osvajanja na Balkanu. Monsignor Giannelli, biskup iz grada Termoli, u rukopisu od 1753-1769, je zabeležio da su “Dalmati” 1518. osnovali malu koloniju u mestu S. Felice. U regionu Abruco su registrovane slovenske migracije 1488. godine. Jedna od teorija je da su ovi Sloveni došli u Italiju, tadašnje Napuljsko kraljevstvo (Regno di Napoli) zajedno sa Albancima u sklopu ekspedicije Đurđa Kastriotića Skenderbega 1460. godine i da je jedan deo njih nakon Skenderbegovog povratka na Balkan ostao da živi u Italiji. Albanci (ili kako su sebe tada zvali Arbereši ili Arbanasi) su se naselili još južnije i ostataka ovih grupacija ima i dan danas. U mestima gde danas žive, isto kao i u tri slovenska naselja, možete videti mnoge zvanične natpise na njihovom jeziku. Za mnoge poznate ličnosti se tvrdi da su Arbereši poreklom, kao na primer Antonio Gramši i Ernesto Sabato. Albanske migracije su se nastavile i u XV. i XVI veku. Za poreklo slovenskih grupacija se tvrdi da se radi o narodu uglavnom iz Dalmacije i Hercegovine. Prof. Smodlaka tvrdio je da su sa Velebita i iz doline Neretve, Rešetar je takođe pominjao Neretvu i Hercegovinu do Mostara.

Larino-Akvaviva 6-29. aprila 1885. Pismo zahvalnosti Anđele Vete (Angela Vetta) i Ivana de Rubertisa (Giovanni de Rubertis) povodom njihovog izbora za dopisne članove Srpskog učenog društva u Beogradu (Arhiv SANU)

Ivan de Rubertis, književnik i prevodilac, rođen je 25. decembra 1813. godine u mestu Akvaviva Kolekroće, pokrajina Molize, na jugu Italije. Bio je direktor gimnazije u mestu Kazakalenda i ključni čovek za očuvanje nacionalne svesti i identiteta među Srbima u Molizeu. Bio je veliki prijatelj sa Medom Pucićem čije je pesme prevodio na italijanski jezik. Risto Kovačić je, prilikom svojih istraživanja o Srbima na jugu Italije, posetio Ivana de Rubertisa 1884. godine. Od januara 1885. godine je postao dopisni član Srpskog učenog društva.

Kakva je situacija danas?

Kao što rekoh, 2010. godine posetio sam mog novog prijatelja Mario Spadanuda u njegovom stanu u Rimu. On i njegova supruga ukrajinka bili su veoma ljubazni i predusretljivi. Rekoh da sam čitajući tekst Riste Kovačića zainteresovan da više saznam o srpskim kolonijama u regionu Molize. Mario je odgovorio da je na usluzi i da će mi rado ispričati sve što zna, uz opasku da se ne radi o srpskim već o hrvatskim kolonijama, da su oni katolici i Hrvati. Na moju napomenu da religija ne određuje narodnost i da postoji dosta izvora koji drugačije govore, odgovorio je da Srbi, za razliku od Hrvata, nikada nisu pokazali interes za njih i pohvalio se da ih je predsednik Mesić posetio dva puta. Prema onome što sam čuo i video, meni se čini da su veze na relaciji Zagreb-Molize započele u periodu nakon Drugog svetskog rata i da traju i dan danas. U mestu Mundimitar se nalazi i hrvatski počasni konzulat. Zvanično su priznati kao nacionalna manjin “Moliški Hrvati” dok se njihov jezik naziva “Moliški hrvatski dijalekt”. Na sajtu opštine Kruč (Comune di Acquaviva Collecroce) jezik se naziva hrvatsko-moližanski (croato-molisano) ili “na našu” (alla nostra). Na sajtu Kruč (kruc.it) se kaže: U našem mestu se govori stari hrvatski (Nei nostri comuni si parla il Croato antico). Zatim dalje navodi: Ovo nije savremeni hrvatski jezik, već dijalekt, nazvan štokavski, koji se govorio 1400. u dolini reke Neretve, u zaleđu Dalmacije, kao i u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori (Non si tratta del Croato moderno, ma di un dialetto, denominato Stocavo, che si parlava nel 1400 nella valle del fiume Narenta, nel retroterra della Dalmazia, oltre che nella Serbia, Bosnia-Erzegovina e Montenegro). Po podacima iz 1996. ukupan broj stanovnika u ove tri kolonije iznosi 2206 sa tendencijom smanjivanja i potpunog nestanka usled migracija izazvanih ekonomskim motivima.

Primer jezika “na našu” koji se nekada govorio u Kruču: Ciota Tereza pa je pola Lamerika. Ona pa, ona pa je sa udala, je vazala jenga brata kucinoga, oda. Oni je si ga poša Lardžendina, pa si ga pola pur ona. Je stala kvarand an nonda. Pa je nasa dola nakj, e pur bi sa cila stara, semaj ka ka je umbrala pa, jimaša otandaduj an; nonda Lardžendina. Pa su sil hot taka, di sima di tama. Ka su sa tvoril pute, e celjade pa su jil kruh. Ma sfe granja, aš maša hot seki dan van.


U nastavku pročitajte deo teksta Milana Rešetara “Slavenske kolonije u Italiji”. Milan Rešetar: “Slavenske kolonije u Italiji”. Rešetar je objavio ovaj tekst u časopisu SRĐ,  Dubrovnik 1907. godine. Prenosim vam jedan njegov deo.

Da u Italiji ima i nešto Slavena, to se je odavna znalo, ali pri tome se je najviše mislilo na Slavene u negdašnjoj Furlanskoj vojvodini a sadašnjoj provinciji Udine, koji u samom sjeverno-istočnom kutu Italije žive uz austrijsku granicu ili bolje uz granicu Goričke i drže se Slovenaca u Goričkoj. Ali ovi Slaveni u sjeverno-istočnoj Italiji (kojih ima oko 35.000) nijesu kolonisti iz docnijega vremena, nego su amo došli zajedno s ostalijem Slovencima, kada su uopće Slovenci — negdje krajem Vl.oga vijeka — zauzeli zemlje, u kojima još dandanas žive, premda poznati poljski slavista I. Baudouin de Courtenay, koji je u naše doba dugo među njima živio i proučio njihov jezik i život, tvrdi, da jedan dio od njih govori srpskohrvatski, a opet drugi da govori mješavinu našega i slovenskoga jezika, tako da bi tada trebalo uzeti, da je i u ove krajeve mletačka vlada doselila i kolonista iz naših zemalja. Nego meni se čini, da ta tvrdnja nije dosta osnovana već da ti Slovenci u sjevernoj Italiji, kao uopće Slovenci u Goričkoj i u Istri, imaju po gdjekoju osobinu, kojom se odvajaju od ostalijeh Slovenaca a približavaju se nama; zato se ja u ovome članku ne mislim baviti oko Slavena u sjevernoj Italiji već samo oko onijeh Slavena u Italiji, a naročito u južnoj Italiji, za koje se sigurno zna, da su se docnije doselili, i među kojima sam proživio ove jeseni mjesec dana ispitujući najviše njihov jezik.

Za ove Slavene u južnoj Italiji nema sumnje da su kolonisti iz docnijega vremena, jer je Jadransko more bila odviše čvrsta pregrada, a da bi se Slaveni mogli preko nje širiti na zapad još dalje od Dalmacije. Sada ima još u južnoj Italiji Slavena još samo u tri mjesta oblasti Campobasso (provincija Molise) u negdašnjoj kraljevini Napuljskoj, od prilike na istoj geografskoj visini, na kojoj su Bar i Ulcinj u Crnoj Gori ili, kada se uzme u obzir kosi položaj Jadranskoga mora, od prilike prema otoku Visu. Ta se tri mjesta zovu talijanski Acqua-viva-Collecroce, San Felice Slavo i Montemitro a naški ili, kako tamo govore, na našu Kruč, Stifllič i Mundimitar, a nalaze se na 40-50 kilometara na zapad od gradića Termoli na morskoj obali, i to tako, da je prvo mjesto, Kruč, na 40 km na zapad od Termoli i od mora, Stifilič na 5 km sjevernozapadno od Kruča, a Mundimitar opet na 5 km zapadno od Stifiliča. Stanovnika ima po popisu od g. 1901 u Kruču 2212, u Stifiliču 1645 a u Mundimitru 945, usve dakle 4802 duše; ali nijesu sada svi kod kuće, jer su se u zadnje doba mnogi iselili u Ameriku, da traže u Americi bolju sreću, pa je taj pokret u najnovije vrijeme zahvatio i ove naše kolonije. Teško je odrediti broj tijeh „Amerikanaca”, jer se neprestano mijenja : jedni odlaze, a drugi se vraćaju, ali iz dobrog izvora imam, da će u Americi u ovaj čas biti Kručana oko 400 duša, Stifiličana oko 200 a Mundimitrana 106.

Nego nijesu svi Slaveni! Prije svega inteligencija, što je prošla kroz srednje i više škole, sasvim se je potalijančila : razumije doista i govori s prostijem narodom na našu, ali među sobom i u kući govori već samo talijanski; jedini izuzetak čine jedan inžinjer u Kruču i sestra mu, koji, premda su fino obrazovani i u Napulju odgojeni, opet čvrsto se drže materinskoga jezika, a to za to, što su im roditelji posjednici-seljaci, pa se u njihovoj kući i ne govori drugi jezik. Osim potalijančene inteligencije ima pak i po nekoliko talijanskih doseljenih porodica, koje su dabome sačuvale svoj jezik ; u Kruču ima malo koja, ali u Mundimitru biće ih 14 a u Stifiliču kakvih 30, tako da je ovo zadnje mjesto donekle izgubilo svoj čisto slavenski karakter. Ali djeca ovijeh talijanskih pridošlica nauče na našu, pa se tako gdjekoji Talijanac u našim kolonijama poslaveni ; osobito to lako biva, kad koji Talijanac uđe kako domazet ili kada koja Talijanka uđe kako nevjesta u koju veliku kuću, gdje se govori slavenski ; došljak se malo pomalo sasvim poslaveni, pa sa svojim domašnjim i sa svojom djecom govori opet samo na našu! i tako bude doista čudnovat slučaj da se Talijanac u Italiji poslaveni — Ako dakle odbijemo potalijančenu inteligenciju i talijanske došljake, opet možemo reći, da u ova tri mjesta ima (zajedno s „Amerikancima”) oko 4500 Slavena.

Za ove Slavene u južnoj Italiji znali su talijanski historičari i geografi XVIII. vijeka, što su pisali o historiji pojedinih pokrajina i mjesta Napuljske kraljevine ili su ih opisivali, ali za nauku otkrio ih je naš Medo Pucić. Kad je naime g. 1851 bio u Napulju, uđe jednom u dućan nekog krojača, gdje je na svoje veliko čudo čuo, da gospodar s nekoliko ljudi razgovara naški; upustivši se u razgovor s njima, sazna od njih, da su iz Kruča i da tamo svi tako govore; za dalje obavijesti uputiše ga pak na svojega mještanina, profesora Ivana De Rubertis. Na taj način Medo Pucić stane se dopisivati s De Rubertisom, od kojega je prije svega tražio historičke i etnografske vijesti o tijem Slavenima, pa je De Rubertis-ova pisma naštampao u „Objavitelju dalmatinskome” od g. 1856. Odatle je vijest o tijem slavenskijem kolonijama prešla u neke njemačke naučne novine, pa su tako za njih saznali i neki talijanski naučnici a među njima i poznati filolog Ascoli, koji je prvi i posjetio (g. 1867) u naučne svrhe naše kolonije. Za njime su dolazili i drugi: prije svega (g. 1870) dva slavenska historičara, Rus Makušev i Bugarin Drinov, pa drugi, slavenski i neslavenski, naučnici i turisti. Osobito su zaslužni za poznavanje našijeh kolonija u širim krugovima dva Dalmatinca, prof. Risto Kovačić i advokat Dr. Josip Smodlaka; prvi je nekoliko puta svraćao k našim kolonistima i među njima živio, pa je (god. 1885) naštampao dosta opširan članak o njima u „Glasniku srpskoga učenoga društva” (u 62. knjizi); Dr. Smodlaka pak bio je godine 1904 dva puta među našijem kolonistima, prvi put sam s gospođom (a to je bila prva Slavenka što je tamo dolazila!) na jedan dan, a drugi put s još tri druga na nekoliko dana; on je o kolonijama napisao dva vrlo interesantna članka, jedan u zagrebačkoj Hrvatskoj Misli (u 12. svesci god. 1904), a drugi u zadarskom kalendaru Svačića za g. 1906 (odakle je i napose oštampan), pa se slobodno može kazati, da je on otkrio te kolonije za našu širu publiku, jer što je Pucić bio naštampao god. 1856, to se je bilo davno zaboravilo, a što je Kovačić pisao u Glasniku, to je bilo poznato samo u naučnijem krugovima…