Književnost

Tajanstveni stranac Mark Tvena i Gospodin Niko

Kada bi me neko pitao koja ti je omiljena knjiga odmah bih odgovorio: “Pa, Tajanstveni stranac, naravno”. A film? Mr. Nobody. Iako mi to verovatno nije omiljena knjiga, iako omiljenih knjiga imam više nego jednu, a filmova još više, ova knjiga Mark Tvena je na mene ostvarila trajni uticaj, iako nakon prvog čitanja, pre 20-tak godina, nisam bio posebno impresioniran. Knjige, kao i hranu ili vino, različito doživljavamo u različitim životnim dobima. Tako i treba da bude. Radi se o nevelikom štivu koje se dugo čita jer se o redovima ove knjige dugo razmišlja. Tajanstveni stranac je definitivno knjiga koja se razlikuje od svih prethodnih Tvenovih dela i koju iskreno preporučujem za čitanje uz recimo čašu laganog crvenog vina, Portugizer na primer. Kako to zvuči otmeno.

Oduvek sam bio fasciniran uzročno-posledičnim događajima koji u trenu mogu da promene ljudski život ili bolje reći da ga usmere u drugom pravcu. Godinama sam istraživao i analizirao takve momente u sopstvenom životu i ostajao fasciniran kako to jedan neprimetan i na prvi pogled beznačajan događaj može da usmeri moj život u potpuno novom pravcu, kao da gledate jedan film do pola i zatim promenite kanal, ili da dam bolji primer, zamislite film sa stotinama različitih završetaka koje možete da birate. Pa i možete, samo toga niste svesni. Šta bi bilo da su se vaši roditelji razveli kada ste imali 5 godina. Kakav bi vaš život bio da ste se sa devet godina preselili u drugu državu. Koju biste muziku slušali, u koga bili zaljubljeni, ko bi vam bio najbolji drug, kojim jezikom bi vaša deca govorila, koji biste auto vozili. Da li biste uopšte postojali da je vaš deda imao stomačne problema i da te kišne novembarske večeri 1925. godine nije otišao u pozorište gde je upoznao vašu baku kojoj je vetar slomio kišobran. Ili da se kišobran nije slomio, ili da se slomio pet minuta ranije ispred nekog drugog gospodina.

Oduvek imam naviku da kada peške idem ka Slaviji to činim Krunskom ulicom. Međutim svaki put izaberem drugu ulicu kojom ću da skrenem levo i izbijem u Njegoševu. Retko kada izaberem istu, izbor zavisi od trenutnog raspoloženja. Te decembarske večeri 2011. godine izabrao sam Molerovu. Da sam skrenuo u Baba Višnjinu danas ne bih bio u braku ili bi možda bio oženjen sa nekom drugom osobom i živeo na nekom drugom mestu. Oktobra meseca 2007. godine prvi i jedini put u životu na kiosku sam kupio dnevne novine “Danas” i negde na sredini pročitao članak čiji sadržaj je godinu dana kasnije doveo do kompletnog preokreta u mom životu i selidbe u drugu državu. Mogao sam da kupim i “Novosti” što sam uglavnom i činio u to vreme. Mogla je i supruga autora novinskog članka da slomi nogu i da on sa njom ostane kući i da uopšte ne napiše članak. 1997. godine sedeo sam sa Denijem, Kizom i Kepom u poslastičarnici na početku ulice Vojislava Ilića, jeo sam krempitu. Pored mene je sa mlađim bratom prošla crnka sa kojom sam zatim ostao u dugogodišnjoj vezi. Mogla je da prođe i drugom stranom ulice, mogla je da ne pogleda na moju stranu, mogao sam u tom trenutku da odem da operem ruke, mogao sam da ne potrčim za njom, mogao sam da se zbunim, i ništa više, bar u mom slučaju i životu, ne bi bilo isto.

Tih krucijalnih životnih “crnih tačaka”, što je sasvim normalno, u momentu dešavanja nismo svesni. Sistem radi tako što “prvo automatski uzrokuje pojavu onog drugog, nastanak drugog nije moguć bez postojanja prvog”, i tako se iz dana u dan, iz trena u tren, plete ona stvarna i ona druga imaginarna, hipotetička, u jednom trenutku i nikad više moguća, životna mreža. Svakog dana nailazimo na nove raskrsnice, donosimo odluke i biramo pravce nesvesni kuda nas vode, ali nam se takođe dešavaju i slučajnosti koje nam podjedanko, kao i odluke, određuju pravac. Ako bi razmišljali o svom životu verovatno bi uspeli da se setimo i prepoznamo glavne “tačke preokreta” u našim životima, bilo bi čak lako nacrtati dijagram istih.

Između ostalog o ovoj nevidljivoj olovci koja crta naše živote govori “Tajanstveni stranac”: “Da maločas nije sreo gospođu Brant, on bi umro sledeće godine u tridesetčetvrtoj godini starosti. Ovako će dogurati do devedesete i, po ljudskim, merilima, proživeče sasvim ugodan život. i biće imuićan…

Krajem 16-tog veka u jednom selu “usnule” Austrije pojavljuje se stranac imena Filip Traum. Selo je bilo usred tog sna jer se nalazilo usred Austrije. Ono je spokojno dremalo u dubokoj povučenosti brdske i šumske samoće, gde vesti iz sveta gotovo nikada nisu stizale da naruše njegove snove. Trojicu dečaka zainteresuje njegova čudna pojava te se zaprepaste kada shvate da je sposoban činiti različita čuda: stvarati ljude od zemlje i poigravati se s njima, predvideti događanja i tačno znati šta je kome u srcu i glavi. Dečaci potom otkriju da je Filip Traum Sotona lično. On im objasni da nije zao, već samo Božiji izaslanik za smrt. Dečaci ga zamole ako može da promeni život njihovom drugu…

Scena iz filma Mr. Nobody (2009)

Mr. Nobody

Ako vas je zainteresovao ovaj tekst i rešili ste da pročitate knjigu “Tajanstveni stranac”, u tom slučaju morate da odgledate nagrađivani film iz 2009. godine “Mr. Nobody” (Gospodin Niko). U glavnoj ulozi je Jared Leto. Nemo Nobody priča svoju životnu priču, o svoja tri života, tri različita puta, tri ljubavi, tri žene. Postojanje svake od tri potencijalne životne priče zavisi od određenih odluka koje je nekada doneo ili slučajnosti koje su mu se dogodile. Na kraju filma nije jasno koja od tri životne priče je stvarna, ili kako sam ja shvatio, sve tri su podjednako stvarne iako se samo jedna ostvarila u fizičkom obliku. Film je veoma inspirativan i navodi na razmišljanje, što je retkost u današnjoj kinematografiji.