{"id":3788,"date":"2020-11-29T01:26:38","date_gmt":"2020-11-29T00:26:38","guid":{"rendered":"https:\/\/aknjige.com\/blog\/?p=3788"},"modified":"2020-11-29T01:26:49","modified_gmt":"2020-11-29T00:26:49","slug":"cena-istine-maksim-sobajic-i-nevesinjski-ustanak","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/aknjige.com\/blog\/cena-istine-maksim-sobajic-i-nevesinjski-ustanak\/2020\/","title":{"rendered":"Cena istine. Maksim \u0160obaji\u0107 i Nevesinjski ustanak"},"content":{"rendered":"\n
U Beogradu je 1925. godine od\u0161tampana knjiga naslova “Nevesinjski ustanak<\/a>“. Radi se o juna\u010dkim pesmama iz perioda narodnog ustanka u Hercegovini poznatog kao “Nevesinjska pu\u0161ka”, koje je opjevao Maksim \u0160obaji\u0107. Nevesinjski ustanak je bio srpski ustanak podignut u okolini Nevesinja 1875. godine protiv osmanlijske vlasti i ubrzo se pro\u0161irio na celu Bosnu i Hercegovinu. Ustanike su podr\u017eale oru\u017ejem i dobrovoljcima Kne\u017eevine Crna Gora i Srbija, \u0161to je ubrzo dovelo i do otpo\u010dinjanja Srpsko-turskog rata, a zavr\u0161ilo se Balkanskim ratovima i Prvim svetskim ratom. <\/h5>\n\n\n\n
\n\n\n\n

U nastavku pro\u010ditajte kako je do\u0161lo do toga da Maskim opeva ovaj ustanak, za\u0161to su pesme izazvale “zlu krv”, kao i za\u0161to je i kako, osam godina nakon njegove smrti, na pedesetogodi\u0161njicu ustanka, iza\u0161la jo\u0161 jedna njegova knjiga, “Nevesinjski ustanak”. <\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

Ali, pre toga par re\u010di o pjesniku i porodici \u0160obaji\u0107. <\/p>\n\n\n\n

\"Maksim
Maksim \u0160obaji\u0107 1836-1917<\/em><\/figcaption><\/figure><\/div>\n\n\n\n

Maksim \u0160obaji\u0107 ro\u0111en je 1836. godine u selu \u0160obaji\u0107ima, Bjelopavli\u0107i. Bio je pesnik, hroni\u010dar, arheolog amater, sakuplja\u010d narodnih umotvorina. Va\u017eio je za pesnika \u201cistinitijeg i boljeg od boljih\u201d<\/em>. Nije bio obi\u010dan narodni peva\u010d, nego li\u010dnost koja po svome radu predstavlja jednog od najkulturnijih ljudi svoga vremena u Crnoj Gori, kako isti\u010de Andrija Luburi\u0107. Mladi Maksim je tri razreda osnovne \u0161kole svr\u0161io u manastiru Ostrog, a \u010detvrti u Donjoj Moravi kod Kru\u0161evca, gde mu se otac preselio 1848. Maksim se nakon \u010detiri godine vratio u rodno mesto gde je nekoliko godina podu\u010davao bogatije \u0111ake. Godine 1860. ponovo odlazi u Srbiju i nastanjuje se u Valjevu, gde je ostao do 1873., kada se vra\u0107a u Crnu Goru. Do\u017eiveo je 81. godinu i preminuo u Nik\u0161i\u0107u 1917. godine. Predose\u0107aju\u0107i koliki napori u budu\u0107nosti o\u010dekuju na\u0161 narod do oslobo\u0111enja, posvetio se pevanju juna\u010dkih pesama. Sudbonosni doga\u0111aji koji su sledili dali su mu dosta gra\u0111e za juna\u010dke pesme. U svim njegovim juna\u010dkim pesmama isti\u010de se se jedna karakteristi\u010dna crta: pisac je do krajnosti ta\u010dan u opisivanju mesta, doga\u0111aja i lica, te se njegove pesme slobodno mogu smatrati istoriografskim materijalom. \u0160obaji\u0107 je strogo nepristrasan i ne peva po “mitu”, ni po “naredbi”, \u0161to mu je i navuklo mr\u017enju izvesnih uticajnih li\u010dnosti u Crnoj Gori.<\/p>\n\n\n\n

Iznikao je iz znamenite nik\u0161i\u0107ke porodice \u0160obaji\u0107, koja je svojim kulturno-prosvetnim zna\u010dajem i trgova\u010dko-zanatlijskim pregala\u0161tvom bila nosilac kulturnog, privrednog i urbanog razvitka, posebno u drugoj polovini XIX veka. Maksim \u0160obaji\u0107 bio je jedan od osniva\u010da Dru\u0161tva nik\u0161i\u0107ke \u010ditaonice<\/em>, knji\u017eevnik, sakuplja\u010d narodnih umotvorina i hroni\u010dar grada pod Trebjesom, a njegov brat Bekica dramski pisac, glumac, jedan od inicijatora ustanovljenja Dru\u0161tva nik\u0161i\u0107ke \u010ditaonice<\/em>, Pozori\u0161nog dru\u0161tva i Peva\u010dkog dru\u0161tva \u201cZahumlje\u201d<\/em>, saradnik \u201eNevesinja\u201d<\/em> i \u201eOnogo\u0161ta\u201d<\/em>. Ilija \u0160obaji\u0107 bio je pripadnik prve generacije slikara i skulptora, dok je Simo \u0160obaji\u0107 bio pripoveda\u010d, narodni poslanik i politi\u010dar. <\/p>\n\n\n\n

Kako je u predgovoru knjige “Nevesinjski ustanak” (1925) napisao prire\u0111iva\u010d i jedan od izdava\u010da iste, Andrija Luburi\u0107, prvi Maksimov pesni\u010dki rad bila je “Osveta Kosovska”, \u0161tampana u Novom Sadu 1879. godine. Ova knjiga sadr\u017ei potpuni ciklus o crnogorskim bojevima s Turcima 1875-1878 godine. Knjaz Nikola prethodno je cenzurisao ovu knjigu i odobrio da se \u0161tampa sa zahtevom da pisac izmeni izvesne stvari u korist nekih njegovih ljubimaca, koji su imali malo zasluga u tim ratovima. Pisac je pre\u0161ao preko te Knja\u017eeve naredbe, \u0161to je Knjaza Nikolu ogor\u010dilo toliko, da je “natutkao” izvesne osobe da ga fizi\u010dki napadnu i tako proteraju iz Crne Gore. Pisac sa porodicom se na\u0161ao opsa\u0111en u svojoj ku\u0107i u Nik\u0161i\u0107u i iz nje davao oru\u017eani otpor \u010ditavih osam dana. Tek devetog dana vlasti su po vi\u0161oj naredbi oslobodile opsa\u0111ene s nalogom, da se Maksim ima odmah li\u010dno javiti “Gospodaru” na Cetinje. Kad je \u0160obaji\u0107 do\u0161ao na Cetinje i po\u017ealio se Knjazu Nikoli na vlasti i napada\u010de, koji su tvrdili da im je “Gospodar” naredio, da ga prognaju iz Crne Gore, Knjaz mu se kleo Svetijem Petrom, kako im nije naredio da ga izgone iz njegove zemlje. <\/p>\n\n\n\n

I pored te\u0161ko\u0107a i neprilika na koje je neprestano nailazio kod tada\u0161njih crnogorskih vlasti, on ipak nije prestao da radi u zapo\u010detom pravcu. Savesno ispituju\u0107i doga\u0111aje iz Nevesinjskog ustanka, priredio je o njemu zbirku od trideset i pet juna\u010dkih pesama i dao ih u \u0161tampu 1896. godine. Me\u0111utim, ova knjiga nikada nije ugledala svetlo dana.<\/p>\n\n\n\n

Kako je sam Maksim \u0160obaji\u0107 napisao na poslednjoj strani svojih memoara (U moje doba<\/a>, Beograd 1933):<\/p>\n\n\n\n

Ni posljednju nepravdu od knjaza ne mogu zaboraviti, \u0161to mi oduze rukopis druge knjige “Osvete Kosovske”. Drugu knjigu napisao sam preko zime 1896. Sadr\u017eala je fakta hercegova\u010dkog ustanka. Knjaz zapovedi svom ro\u0111aku vojvodi \u0160aku, da mu dobavi od mene re\u010deni spis. U pismu ka\u017ee da iska moju drugu knjigu da je vidi, pa da je opet povrne. Tu je ostala vavjeki, na \u017ealost sve Hercegovine. Kopije od nje nijesam imao, svega nekoliko pjesama. Hercegova\u010dki glavari uskoci moli\u0161e vojvodu \u0160aka da im izdadu ove pjesme, ali bez uspjeha.<\/em><\/p>U moje doba. Memoari Maksima \u0160obaji\u0107a <\/a>(Beograd 1933).<\/cite><\/blockquote>\n\n\n\n

U posmrtnoj zaostav\u0161tini Maksima \u0160obaji\u0107a, od u \u0161tampu datih trideset i pet pesama, na\u0161ao se “koncept”, kako su naveli njegovi naslednici, od svega devetnaest pesama. Sa naslovom “Nevesinjski ustanak”, njih su 1925. godine izdali A. Luburi\u0107 i I. Kavaja, sa predgovorom g. Andrije Luburi\u0107a i slikama vo\u0111a i prvaka Nevesinjskog ustanka.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

U feljtonu “\u0160obaji\u0107i kulturni stvaraoci” Milan Stani\u0161i\u0107 dao je detaljniji opis sukoba vlasti sa pesnikom. Ovde donosim sa\u017eeti opis:<\/p>\n\n\n\n

\"\"
Strana 1. “Nevesinjskog ustanka”<\/em><\/figcaption><\/figure><\/div>\n\n\n\n

Bri\u00adga\u00addir Ba\u00adjo Bo\u00ad\u0161ko\u00advi\u0107, \u010dlan Se\u00adna\u00adta Cr\u00adne Go\u00adre i Br\u00adda zah\u00adte\u00advao je da se iz\u00adne\u00adse isti\u00adna pre\u00adma kon\u00adkret\u00adnim za\u00adslu\u00adga\u00adma, bez ob\u00adzi\u00adra na to da li je ne\u00adko Cr\u00adno\u00adgo\u00adrac, Br\u00ad\u0111a\u00adnin, Her\u00adce\u00adgo\u00advac i da ar\u0161ini budu isti. Ka\u00adko je bri\u00adga\u00addir Bo\u00ad\u0161ko\u00advi\u0107 uvi\u00addeo da knja\u00ad\u017ee\u00advi dvor\u00adski \u201ekre\u00ada\u00adto\u00adri isti\u00adne\u201d broj\u00adne do\u00adga\u00ad\u0111a\u00adje i li\u010d\u00adno\u00adsti ten\u00adden\u00adci\u00ado\u00adzno opi\u00adsu\u00adju i da su ta\u00adkvi pri\u00adka\u00adzi li\u00ad\u0161e\u00adni objek\u00adtiv\u00adni\u00adsti, on uo\u010di Herce\u00adgo\u00adva\u010d\u00adkog ustan\u00adka ovla\u00ad\u0161\u0107u\u00adje Mak\u00adsi\u00adma \u0160o\u00adba\u00adji\u00ad\u0107a, kao ja\u00adko obra\u00adzo\u00adva\u00adnog i mo\u00adralnog \u010do\u00adve\u00adka, da o tim pred\u00adsto\u00adje\u00ad\u0107im do\u00adga\u00ad\u0111a\u00adji\u00adma slo\u00adbod\u00adno pi\u00ad\u0161e i ope\u00adva\u00adva ih \u201eni po ba\u00adbu ni po stri\u00ad\u010de\u00advi\u00adma\u201d.<\/p>\n\n\n\n

Mak\u00adsim \u0160o\u00adba\u00adji\u0107 je tvr\u00addio da se u opi\u00adsu do\u00adga\u00ad\u0111a\u00adja dr\u00ad\u017eao isto\u00adrij\u00adskih \u010di\u00adnje\u00adni\u00adca, \u0161to mu je kva\u00adri\u00adlo \u201epje\u00adsni\u010d\u00adku fan\u00adta\u00adzi\u00adju za ljep\u00ad\u0161i ures i na\u00adkit pje\u00adsa\u00adma\u201d<\/em>. Ka\u00adda su Mak\u00adsi\u00admu \u0160o\u00adba\u00adji\u00ad\u0107u pe\u00adsme bi\u00adle u ru\u00adko\u00adpi\u00adsu, mno\u00adgi su ima\u00adli uvid u njih i po\u00adhval\u00adno se iz\u00adra\u00adzi\u00adli o nji\u00adma kao voj\u00advo\u00adda Bo\u00ad\u017eo Pe\u00adtro\u00advi\u0107, voj\u00advo\u00adda \u0160a\u00adko Pe\u00adtro\u00advi\u0107, voj\u00advo\u00adda \u0110u\u00adro Pe\u00adtro\u00advi\u0107 i dr. Me\u00ad\u0111u\u00adtim, po\u00adje\u00addi\u00adni nik\u00ad\u0161i\u0107\u00adki ko\u00adman\u00addi\u00adri kao Bo\u00ad\u0161ko Mar\u00adti\u00adno\u00advi\u0107, Ba\u00ad\u0107o Mi\u00ad\u0107u\u00adno\u00advi\u0107, Jo\u00advan Vu\u00adko\u00adti\u0107, ali i ne\u00adki ser\u00adda\u00adri i per\u00adja\u00adni\u00adci bu\u00adni\u00adli su se na svo\u00adju ulo\u00adgu ko\u00adju im je \u0160o\u00adba\u00adji\u0107 na\u00adme\u00adnio u pe\u00adsma\u00adma i pre\u00adti\u00adli mu osve\u00adtom, ako im ne \u201epopravi spo\u00admen u pje\u00adsma\u00adma\u201d<\/em>. Bo\u00ad\u0161ko Mar\u00adti\u00adno\u00advi\u0107 se zbog to\u00adga \u017ea\u00adlio knja\u00adzu Ni\u00adko\u00adli \u201eda ne\u00ad\u0107e no\u00adsi\u00adti oru\u017e\u00adje ako pje\u00adsme \u0160o\u00adba\u00adji\u00ad\u0107a osta\u00adnu ona\u00adkve ka\u00adkve su, na li\u010d\u00adno po\u00adni\u00ad\u017ee\u00adnje nje\u00adgo\u00advo i na po\u00adru\u00adgu Ka\u00adtun\u00adske na\u00adhi\u00adje\u201d<\/em>. Od ta\u00adda po\u00ad\u010di\u00adnje haj\u00adka pro\u00adtiv \u0160o\u00adba\u00adji\u00ad\u0107a, ko\u00adja je sa pre\u00adki\u00addi\u00adma tra\u00adja\u00adla na\u00adred\u00adnih ne\u00adko\u00adli\u00adko de\u00adce\u00adni\u00adja.<\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n
Izvori: Nevesinjski ustanak (Beograd 1925, str. I-V; U Moje doba (Beograd 1933); Predavanje o \u0160obaji\u0107ima (gradkulture.me); \u0160obaji\u0107i kulturni stvaraoci (dan.co.me); Nevesinjska pu\u0161ka (Vikipedija).<\/pre>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
U Beogradu je 1925. godine odštampana knjiga naslova “Nevesinjski ustanak“. Radi se o junačkim pesmama iz perioda narodnog ustanka u Hercegovini poznatog kao “Nevesinjska puška”, koje je opjevao Maksim Šobajić. Nevesinjski ustanak je bio srpski ustanak podignut u okolini Nevesinja 1875. godine protiv osmanlijske vlasti i ubrzo se proširio na celu Bosnu i Hercegovinu. Ustanike su podržale oružjem i dobrovoljcima Kneževine Crna Gora i Srbija, što je ubrzo dovelo i do otpočinjanja Srpsko-turskog rata, a završilo se Balkanskim ratovima i Prvim svetskim ratom. U nastavku pročitajte kako je došlo do toga da Maskim opeva ovaj ustanak, zašto su pesme izazvale “zlu krv”, kao i zašto je i kako, osam godina nakon njegove smrti, na pedesetogodišnjicu ustanka, izašla još jedna njegova knjiga, “Nevesinjski ustanak”. Ali, pre toga par reči o pjesniku i porodici Šobajić. Maksim Šobajić rođen je 1836. godine u selu Šobajićima, Bjelopavlići. Bio je pesnik, hroničar, arheolog amater, sakupljač narodnih umotvorina. Važio je za pesnika “istinitijeg i boljeg od boljih”. Nije bio običan narodni pevač, nego ličnost koja po svome radu predstavlja jednog od najkulturnijih ljudi svoga vremena u Crnoj Gori, kako ističe Andrija Luburić. Mladi Maksim je tri razreda osnovne škole svršio u manastiru Ostrog, a četvrti u Donjoj Moravi kod Kruševca, gde mu se otac preselio 1848. Maksim se nakon četiri godine vratio u rodno mesto gde je nekoliko godina podučavao bogatije đake. Godine 1860. ponovo odlazi u Srbiju i nastanjuje se u Valjevu, gde je ostao do 1873., kada se vraća u Crnu Goru. Doživeo je 81. godinu i preminuo u Nikšiću 1917. godine. Predosećajući koliki napori u budućnosti očekuju naš narod do oslobođenja, posvetio se pevanju junačkih pesama. Sudbonosni događaji koji su sledili dali su mu dosta građe za junačke pesme. U svim njegovim junačkim pesmama ističe se se jedna karakteristična crta: pisac je do krajnosti tačan u opisivanju mesta, događaja i lica, te se njegove pesme slobodno mogu smatrati istoriografskim materijalom. Šobajić je strogo nepristrasan i ne peva po “mitu”, ni po “naredbi”, što mu je i navuklo mržnju izvesnih uticajnih ličnosti u Crnoj Gori. Iznikao je iz znamenite nikšićke porodice Šobajić, koja je svojim kulturno-prosvetnim značajem i trgovačko-zanatlijskim pregalaštvom bila nosilac kulturnog, privrednog i urbanog razvitka, posebno u drugoj polovini XIX veka. Maksim Šobajić bio je jedan od osnivača Društva nikšićke čitaonice, književnik, sakupljač narodnih umotvorina i hroničar grada pod Trebjesom, a njegov brat Bekica dramski pisac, glumac, jedan od inicijatora ustanovljenja Društva nikšićke čitaonice, Pozorišnog društva i Pevačkog društva “Zahumlje”, saradnik „Nevesinja” i „Onogošta”. Ilija Šobajić bio je pripadnik prve generacije slikara i skulptora, dok je Simo Šobajić bio pripovedač, narodni poslanik i političar. Kako je u predgovoru knjige “Nevesinjski ustanak” (1925) napisao priređivač i jedan od izdavača iste, Andrija Luburić, prvi Maksimov pesnički rad bila je “Osveta Kosovska”, štampana u Novom Sadu 1879. godine. Ova knjiga sadrži potpuni ciklus o crnogorskim bojevima s Turcima 1875-1878 godine. Knjaz Nikola prethodno je cenzurisao ovu knjigu i odobrio da se štampa sa zahtevom da pisac izmeni izvesne stvari u korist nekih njegovih ljubimaca, koji su imali malo zasluga u tim ratovima. Pisac je prešao preko te Knjaževe naredbe, što je Knjaza Nikolu ogorčilo toliko, da je “natutkao” izvesne osobe da ga fizički napadnu i tako proteraju iz Crne Gore. Pisac sa porodicom se našao opsađen u svojoj kući u Nikšiću i iz nje davao oružani otpor čitavih osam dana. Tek devetog dana vlasti su po višoj naredbi oslobodile opsađene s nalogom, da se Maksim ima odmah lično javiti “Gospodaru” na Cetinje. Kad je Šobajić došao na Cetinje i požalio se Knjazu Nikoli na vlasti i napadače, koji su tvrdili da im je “Gospodar” naredio, da ga prognaju iz Crne Gore, Knjaz mu se kleo Svetijem Petrom, kako im nije naredio da ga izgone iz njegove zemlje. I pored teškoća i neprilika na koje je neprestano nailazio kod tadašnjih crnogorskih vlasti, on ipak nije prestao da radi u započetom pravcu. Savesno ispitujući događaje iz Nevesinjskog ustanka, priredio je o njemu zbirku od trideset i pet junačkih pesama i dao ih u štampu 1896. godine. Međutim, ova knjiga nikada nije ugledala svetlo dana. Kako je sam Maksim Šobajić napisao na poslednjoj strani svojih memoara (U moje doba, Beograd 1933): Ni posljednju nepravdu od knjaza ne mogu zaboraviti, što mi oduze rukopis druge knjige “Osvete Kosovske”. Drugu knjigu napisao sam preko zime 1896. Sadržala je fakta hercegovačkog ustanka. Knjaz zapovedi svom rođaku vojvodi Šaku, da mu dobavi od mene rečeni spis. U pismu kaže da iska moju drugu knjigu da je vidi, pa da je opet povrne. Tu je ostala vavjeki, na žalost sve Hercegovine. Kopije od nje nijesam imao, svega nekoliko pjesama. Hercegovački glavari uskoci moliše vojvodu Šaka da im izdadu ove pjesme, ali bez uspjeha. U moje doba. Memoari Maksima Šobajića (Beograd 1933). U posmrtnoj zaostavštini Maksima Šobajića, od u štampu datih trideset i pet pesama, našao se “koncept”, kako su naveli njegovi naslednici, od svega devetnaest pesama. Sa naslovom “Nevesinjski ustanak”, njih su 1925. godine izdali A. Luburić i I. Kavaja, sa predgovorom g. Andrije Luburića i slikama vođa i prvaka Nevesinjskog ustanka. U feljtonu “Šobajići kulturni stvaraoci” Milan Stanišić dao je detaljniji opis sukoba vlasti sa pesnikom. Ovde donosim sažeti opis: Bri­ga­dir Ba­jo Bo­ško­vić, član Se­na­ta Cr­ne Go­re i Br­da zah­te­vao je da se iz­ne­se isti­na pre­ma kon­kret­nim za­slu­ga­ma, bez ob­zi­ra na to da li je ne­ko Cr­no­go­rac, Br­đa­nin, Her­ce­go­vac i da aršini budu isti. Ka­ko je bri­ga­dir Bo­ško­vić uvi­deo da knja­že­vi dvor­ski „kre­a­to­ri isti­ne” broj­ne do­ga­đa­je i lič­no­sti ten­den­ci­o­zno opi­su­ju i da su ta­kvi pri­ka­zi li­še­ni objek­tiv­ni­sti, on uoči Herce­go­vač­kog ustan­ka ovla­šću­je Mak­si­ma Šo­ba­ji­ća, kao ja­ko obra­zo­va­nog i mo­ralnog čo­ve­ka, da o tim pred­sto­je­ćim do­ga­đa­ji­ma slo­bod­no pi­še i ope­va­va ih „ni po ba­bu ni po stri­če­vi­ma”. Mak­sim Šo­ba­jić je tvr­dio da se u opi­su do­ga­đa­ja dr­žao isto­rij­skih či­nje­ni­ca, što mu je kva­ri­lo „pje­snič­ku fan­ta­zi­ju za ljep­ši ures i na­kit pje­sa­ma”. Ka­da su Mak­si­mu Šo­ba­ji­ću pe­sme bi­le u ru­ko­pi­su, mno­gi su ima­li uvid u njih i po­hval­no se iz­ra­zi­li o nji­ma kao voj­vo­da Bo­žo Pe­tro­vić, voj­vo­da Ša­ko Pe­tro­vić, voj­vo­da Đu­ro Pe­tro­vić i dr. Me­đu­tim, po­je­di­ni nik­šić­ki ko­man­di­ri kao Bo­ško Mar­ti­no­vić, Ba­ćo Mi­ću­no­vić, Jo­van Vu­ko­tić, ali i ne­ki ser­da­ri i per­ja­ni­ci bu­ni­li su se na svo­ju ulo­gu ko­ju im je Šo­ba­jić na­me­nio u pe­sma­ma i pre­ti­li mu osve­tom, ako im ne „popravi spo­men u pje­sma­ma”. Bo­ško Mar­ti­no­vić se zbog to­ga ža­lio knja­zu Ni­ko­li „da ne­će no­si­ti oruž­je ako pje­sme Šo­ba­ji­ća osta­nu ona­kve ka­kve su, na lič­no po­ni­že­nje nje­go­vo i na po­ru­gu Ka­tun­ske na­hi­je”. Od ta­da po­či­nje haj­ka pro­tiv Šo­ba­ji­ća, ko­ja je sa pre­ki­di­ma tra­ja­la na­red­nih ne­ko­li­ko de­ce­ni­ja. Izvori: Nevesinjski ustanak (Beograd 1925, str. I-V; U Moje doba (Beograd 1933); Predavanje o Šobajićima (gradkulture.me); Šobajići kulturni stvaraoci (dan.co.me); Nevesinjska puška (Vikipedija).<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":3796,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[143],"tags":[527,589,588,586,590,587,585],"class_list":["post-3788","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-o-starim-knjigama","tag-crna-gora","tag-hercegovacki-ustanak-1875","tag-hercegovina","tag-kralj-nikola-petrovic","tag-narodne-pesme-o-hercegovackom-ustanku","tag-nevesinjska-puska","tag-sobajici-iz-niksica"],"aioseo_notices":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/aknjige.com\/blog\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3788","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/aknjige.com\/blog\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/aknjige.com\/blog\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/aknjige.com\/blog\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/aknjige.com\/blog\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=3788"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/aknjige.com\/blog\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3788\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/aknjige.com\/blog\/wp-json\/wp\/v2\/media\/3796"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/aknjige.com\/blog\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=3788"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/aknjige.com\/blog\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=3788"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/aknjige.com\/blog\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=3788"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}