Književnost

Zapisi iz Konstantinopoljske citadele ili Pseudo-istorija vatre i krvi

Nedavno sam pročitao roman Vatra i krv Džordža R. R. Martina i to je jedina njegova knjiga koju sam čitao. S obzirom da sam gledao Igru prestola, lepo sam se zabavio čitajući ovaj roman čija je radnja smeštena tri stotine godina pre dešavanja opisanih i prikazanih u knjigama i tv seriji. Vatra i krv započinje od legendarnog Egona Osvajača, koji je skovao Gvozdeni presto, a nastavlja se pripovedajući o pokolenjima Targarjena sve do građanskog rata i Plesa zmajeva.

Dok sam prelazio sa stranice na stranicu imao sam utisak da čitam istorijsko štivo, vrlo pažljivo složenu hronologiju događaja sa mnoštvom detalja. Pri kraju knjige sam se zapitao, koliko je zapravo teško napisati jednu knjigu ovog tipa? I zatim sam se oprobao u tome. Deo koji sledi je fikcija bazirana na Istoriji srpskoga naroda A. A. Majkova. Izdanje koje sam koristio objavljeno je u Beogradu 1876. godine. U ovom mom pokušaju pisanja pseudo-istorije koristio sam pojedine opštepoznate termine i imena, kao i pojedine termine poznate iz Igre prestola.


Zapisi iz Konstantinopoljske citadele

Negde u drugoj četvrti prvoga veka dođoše za Graobradima na poluostrvo Isteros i Sinjobradi i naseliše se pored naroda Graobrada. O njihovom dolasku prve nam je vesti ostavio arhimešter Konstantin Porfirogenit. Narod Sinjobradih zauze zemlje između prastarih reka Istera, Morave, Save, Vrbasa i Cetine, Jadranskog mora, Skadarskog jezera i voda Drima i Ibra. Visoke planine deliše zemlju Sinjobradih na dve polovine: u zapadnoj bejahu oblasti Neretva, Hum i Travunija; a u istočnoj Mesiana, Ras i stara Prevalitana.

Ovde dolazimo do pitanja, kako su ove zemlje međusobno stajale pre dolaska Velikog Despota Njegora I Osvajača od kuće Zavida? Na to pitanje nema odgovora u oskudnim i kratkim letopisima, koje je za svoga života sabrao, prečistio i svezao arhimešter Šafarik. Stari arhimešter nam je ostavio kratke i nerazumljive zapise na marginama letopisa gde se vidi da su ove zemlje bile svaka za sebe pre dolaska Velikog Despota Njegora I, za koga ne govore uzalud pozniji letopisci iz Konstantinopoljske citadele da je on sabrao zemlje naroda Sinjobradi i ujedinio Isteros.

Što velike i stare kuće iz Mesiane, zatim Prevalitane i naposletku iz Rasa često dokazivahu svoja prava na svu zemlju Isterosa i sebe nazivaše kraljevima svem narodu Isterosa, za to opet danas nemamo dokaza da su se sve zemlje poluostrva voljno pokoravale vlasti njihovoj. Po koja reč starih arhimeštra iz Konstantinopoljske citadele i zapisi mudraca iz Starigrada prosvetljuje ponegde ove tada slabo poznate zemlje.

Neretljani, koji se od drugih odlikovaše osobito ljubavlju k samostalnosti i pustom životu po moru, bejaše sasvim slobodni u svojoj upravi, u trgovini i u veri. Neretljani još uvek poštovaše stare Bogove. Za kratko padoše u vlast lorda Radogosta iz Prevalitane, pa ubrzo nastaviše opet slobodni život gusareći po moru i braneći se od povremenih napada Meštranskih brodova, naroda s onu stranu velike vode.

U Travuniji despot Grebostrek oženivši se ćerkom velikog neretljanskog despota Rastodera zadobi samostalnost, koju i sinovi mu održaše. U Humu bejahu samostalni despoti, među kojima je najznatnija kuća slavnog prezimena Gvozden. Kuća Gvozden po svedočanstvu arhimeštra Konstantina od starine vladaše u Humu i poticaše rodom još od Prvih ljudi, neznabožaca. Neki drugi, starigradski letopisi, kazuju po prastaroj priči kako se deda Njegorov, Bela-Zavid, svojevremno od opasnosti sklonio u Hum, koje je još tada bilo samostalno i samo pisalo svoje zakone. Despot Kostabod ratovaše za prevlast sa neretljanskim despotima i pobedi ih. U Mesiani za vremena Njegorovog bejahu samostalni despoti, dva brata, Radigoj i Radoboj, koji naposletku utekoše ispred Njegora u Starigrad. Radoboja su dok je bežao u Mračnoj šumi uhvatili Krezoljuzi, banda gubavaca, drumskih pljačkaša, otsekli su mu nos i uši i tako osakaćenog predali ga Njegorovoj straži za bogatu nagradu. Vladoboj, treći brat njihov vladaše malim parčetom zemlje, ali i njega suzbi Njegor i ovaj pobeže u Starigrad.

Stari nam zapisi govore da su pre dolaska Velikog Despota Njegora I Osvajača, sve zemlje i svi gradovi Sinjobradih imali svoje knezove i bili samostalni. Nisu drage volje delili vlast svoju sa sinjobradskim Velikim Despotima, nego su gledali da je ostave naslednicima, osim ako nisu bili pokoreni.

Oko godine 120. Veliki Despot postao je Bela-Zavid od Rasa za kojega su konstantinopoljski letopisci zabeležili da se od njega izrodilo pleme Njegorovo i da je on deda Njegorov. O vremenu pre Bele-Zavida konstantinopoljski i starigradski letopisci govore veoma malo, događaji su isprekidani, vlast često prelazi s jednog despota na drugog. Od Bele-Zavida vidimo vlast jedne kuće, gde ide po nasledstvu, kako je običaj u svih Sinjobradih. Za njim vladao je njegov najstariji Sin Tjegor, potom mlađi Snegor, prozvani Hrabri. Snegor je vodio uspešne ratove protiv uzurpatora prestola, zeta svojega Borika zvanog Bagrorodni i brata Prijegora koji hteše vladati posle Tjegora…

Eto toliko od mog pokušaja, izgleda da i nije toliko teško, jedino zahteva dosta vremena i unapred napravljenu skicu teritorija i rodbinskih odnosa porodica koje se u priči pojavljuju. Posle toga na scenu stupa mašta. Par mojih prijatelja koji su pročitali ovu pseudo-istoriju pre nego što sam je ovde objavio imalo je pozitivne reakcije. Od pitanja “i šta je dalje bilo“, do nekih drugih koji su ovu moju ideju povezali sa falsifikovanjem istorije. “Da si ovo napisao u 16. veku, danas bi mnogi mislili da je stvarno tako bilo“, bio je jedan od komentara.