Slovenska rasa
O starim knjigama

“Slovenska rasa”, knjiga Lubora Niderlea

Lubor Niderle kod nas je najpoznatiji po delu “Slovenske starine” (orig. naslov: Rukovet slovanske archeologie), koje je 1954. godine objavila Matica srpska u Novom Sadu. “Slovenske starine” čini skup radova Lubora Niderlea o starim Slovenima u istoriji i arheologiji. Ovo je jedino Niderleovo delo prevedeno na srpski jezik. Knjiga o kojoj je ovde reč, “La Race Slave” (Slovenska rasa) nikada nije prevedena na srpski jezik. Francusko izdanje iz 1916. godine koje imamo u posedu, sa češkog jezika preveo je Luj Leže (Louis Leger), kod nas najpoznatiji po njegovoj knjizi “Slovenska mitologija” čiji je prevod prvi put objavljen u Beogradu 1904. godine. Deo poglavlja o Srbima i Hrvatima iz knjige “Slovenska rasa” (preveden na srpski*) možete pročitati u nastavku. Ali, pre toga par reči o autoru.

Lubor Niderle / Lubor Niederle (1865-1944), češki antropolog, arheolog, etnograf i istoričar. Od 1898. radio je kao profesor na Univerzitetu u Pragu. Tokom 1907–08. je na mestu dekana Filozofskog fakulteta. Bio je doktor istorije i klasične arheologije. Smatra se jednim od osnivača moderne arheologije u češkim zemljama. Niderle je pomogao da se u Pragu osnuje Slavenski institut (Slovanský ústav) čiji je direktor bio od 1928. do 1931. godine. Pretežno se bavio slovenskom etnografijom i na tu temu je objavio više dela.


Slovenska rasa: Hrvati i Srbi

Hrvati i Srbi, poput Slovenaca i Bugara, pripadaju južnoslovenskoj ili jugoslovenskoj porodici. Na početku su formirali jedinstvenu grupu koju je istorija podelila na dva dela, u dve nacije, Srbe i Hrvate. Ove dve nacije, iako su svesne svoje srodnosti, obe polažu pravo na samostalni život. U prošlosti su postojale određene razlike između različitih delova buduće srpske grupe i buduće hrvatske grupe, ali ove razlike nisu bile velike. Razlike su se ocrtavale u dijalektičkim nijansama, organizaciji različitih plemena, različitim političkim centrima itd. Na početku su postojala plemena koja su pripadala istoj grupi, istog jezika, sa vrlo malim razlikama; ova grupa napušta svoju prvobitnu domovinu u regionu Karpata, napreduje prema Dunavu, zatim Dravi, Savi i Balkanskom poluostrvu: ova plemena našla su novo stanište, razdvojeni jedni od drugih planinama; jedva komuniciraju jedni sa drugima. Izolovani jedni od drugih, koncentrišu se u različite grupe i asimiliraju ostatke domorodačkih naroda. Ne znamo tačno kada su ova srpsko-hrvatska plemena zauzela ovu teritoriju. Neke porodice, možda čak i plemena, prešla su Dunav pre V veka, ali masovna migracija nije nastupila pre V ili VI veka. Ono što se može potvrditi jeste da oni nisu došli u VII veku tokom vladavine Iraklija (oko 630-640), kako to tvrdi Konstantin Porfirogenit…

Severozapadna plemena dala su zemlji ime Hrvatska, naziv čije je poreklo nepoznato i za koje ne postoji zadovoljavajuće objašnjenje. Južna i istočna plemena grupisala su se oko srpskog plemena, prvobitno na rekama Tari, Limu i Ibru. Upravo u drevnom Rasu prvi put susrećemo naziv Srbija. Od tada su se sudbine Srba i Hrvata razvijale paralelno, dok se političko razdvajanje definitivno dogodilo 1102. godine kada je Hrvatska pripala kruni Mađarske. Godine 1526. ona je prešla pod žezlo Habsburgovaca.

Srbi su se u XII veku pripremali za najsjajniji period njihove istorije, doba koje je započelo sa velikim županom Stefanom Nemanjom (1168-1196).

Bezdan se još više proširio kada su dve grupe bile razdvojene sa verske tačke gledišta. Hrvati su, kao rezultat svojih političkih odnosa sa Papom, prihvatili katoličku liturgiju i hijerarhiju. Srbi su primili hrišćanstvo od Vizantije, a takođe su od Vizantije dobili autokefalnu crkvu u vreme arhiepiskopa Save, brata cara Stefana (tzar Etienne), prvog krunisanog.

Ovaj dvostruki crkveni uticaj duboko je prodro u sav narodni život i manifestovao se i u književnosti. Dok su Hrvati upotrebljavali latinicu, Srbi su koristili ćirilicu. Jedni su bili vezani za latinsku kulturu; drugi za vizantijsku kulturu.

Srpsku moć uništili su Turci u bitci na Kosovu (1389). Prepušteni Osmanlijama, Srbi su zadržali svoj nacionalni karakter, vratili energiju i početkom XIX veka, nakon ustanaka 1804. i 1815., postepeno su dobili svoju političku nezavisnost. Kneževina Srbija pojavila se kao ozbiljno jezgro sposobno da koncentriše sve srpske elemente Balkana u novo nacionalno jedinstvo…

Na strani 173-174 Niderle kaže: “Među Srbima i Hrvatima nema velikih razlika sa fizičke tačke gledišta, kao ni u pogledu jezika, tako ni u načinu življenja. Razlike među njima su političke, religiozne i književne. Sa antropološkog stanovišta, po onome što znamo do sada, postoji mnogo više razlika između Srbo-Hrvata i drugih Slovena, nego između samih Srba i Hrvata.

Osim poglavlja o Srbima i Hrvatima (str. 147-181), u knjizi su zastupljeni i sledeći slovenski narodi: Rusi, Poljaci, Lužički Srbi, Česi i Slovaci, Slovenci, Bugari.

Izvor "La Race Slave", Felix Alcan, Paris 1916, str. 147-150, 173-174. *Prevod teskta nije profesionalni i može sadržati greške.