Godine 1868. u Zadru je objavljeno četvrto izdanje Gorskog vijenca vladike Petra Petrovića Njegoša. Radi se o prvom izdanju latiničnim pismom koje je izdala Matica Dalmatinska, dok je preslovljavanje iz ćirilice u latinicu, kao i tumačenja, uradio Stjepan Mitrov Ljubiša, srpski književnik iz Paštrovića. Prvo izdanje Gorskog vijenca štampano je 1847. godine u Beču, drugo izdanje 1860. godine u Novom Sadu, dok je treće objavljeno 1867. u Beogradu. Zadarsko latinično izdanje ima VII, [1], 141 stranica i originalni broš omot zelene boje. Na stranama III-IV St. M. Ljubiša napisao je uvodni tekst koji možete pročitati u nastavku. Onovremeni pravopis nije menjan. Takođe je važno istaći da je u ovom latiničnom izdanju cenzurisana “Posveta prahu oca Srbije” i u njemu je štampana osakaćena kraća verzija. Ovom prilikom se zahvaljujem g. Jovanu Kilibardi na ustupljenom primerku.
Čitaocem,
Gorski Vijenac dramacki povjesni spjev Petra Petrovića Njeguša izašao je prvi put na vigjelo godine 1847 u Beču pečatnjom Mekitarista, a po drugi put bio je prepečatan godine 1860 u Novome Sadu.
Ova je knjiga vrlo malo poznata po Dalmaciji, prvo jer je oba puta pečatana ćirilicom, koju čita skoro samo pravoslavni narod; a drugo jer se obrijetko i skupo može nabaviti.
Ova me oskudica nagna da prenesem Gorski Vijenac na latinicu, i da mu dodam po dnu svakog pera tumačenje težih riječi, takogje i povjesna izjasnenja mjesnih dogagjaja.
Ja sam naumio i ostale umotvorine vladičine jednu po jednu ovako prenijeti i razjasniti, ako se naša Matica primi, kao što je sada, pečatanja i prodaje knjiga, i tako omladinu našu, cvijet i nadu domovine, pripitomili i upoznati s ovim neumrlim narodnijem pjesnikom.
Petar Petrović Njeguš rodio se na Njegušima u Crnoj Gori g. 1813, a zavladičio se i primio gospodarstvo nad Crnom Gorom god. 1830. Bio mu je učitelj i nastavnik Simo Milutinović Sarajlija, poznat u učenome svijetu, koji ga je najviše na pjesništvo naputio i rukovodio. Godine 1834 osnovao je vladika narodnu pečatnju na Cetinju, gje je i objelodanio svoje prvijence književne Pustinjak Cetinski ; Lijek jarosti turske, takogje i mnogo koješta doprinio godišnjemu koledaru (Grlica) kojega Je Dimitrije Milaković uregjivao.
Kad se cetinjska pečatnja od nevolje pretopila u zrna za boj, vladika je morao pečatali u Biogradu Luču Mikrokozmu (1836), imitacija iz ruske knjiševnosti, kojom se bavio usporegje francuskoga jezika. Prijateljstvo njegovo s Vukom Karadžićem Prinudi vladiku da se okani tugjega klasičisma, i da počne pisati u narodnome duhu, sabirajuć običaje, načine govora, poslovice i rasprosulu narodnu povjesnicu, čega ima obilno u Crnoj Gori. Tad je izdao Gorski Vijenac; Lažni Car Šćepan mali, oba dramacka povjesna spjeva, koja su daleko nadmašila pregjašnje mu spise.
Nakon godinu izda Kulu Gjurišića i Čardak Aleksića, pjesme u svemu slične narodnijema, toliko da jih slijepci po Crnoj Gori i Primorju uz gusle pjevaju. Osim toga vladika je dopunio Ogledalo mnogim svojim pjesmama, i napisao mnoge sitnije lirske namjerne pjesme, objelodanjene u Danici. Godine 1864 Ljubomir Nenadović nagje u rukopisu posmrče vladičino Slobodijadu, epski spjev u deset pjesama, u kojima su spjevani glavni bojevi crnogorski za slobodu.
Ali Gorski Vijenac ostaće u knjiševnosti našoj dugotrajni spomenik pjesničkog dara vladičina, kojega nam, na žalost i neprocijenjeni gubitak, prerana smrt pokosi. Istina da je Gorski Vijenac neki spis bez naslova i ustanove pjevačke, ali što se tiče jezika i duha narodnoga, čuvstva i poleta poeckoga, ostaće zar i za dugo jedinac u ovoj struci naše knjiševnosti.
Ja sam se starao da iznagjem one stihove Posvete prahu oca Srbije, što je pri prvome izdanju ukinula ugasna censura; ali u prkos svakog truda moga, evo na žalost opet ona izlasi onako nedopunjena i osakaćena.
U Budvi o Božiću godine 1866.
S. Ljubiša
