Istorija

Ratne beleške Save Drinčića

Mladen St. Đuričić (Zablaće kod Šapca, 8. mart 1889 – Beograd, 20. septembar 1987) je bio kapetan rečnog brodarstva, kapetan rečne plovidbe, književnik i publicista. Dela su mu prevođena na esperanto, francuski, nemački, ruski i slovački. Učesnik je ratova od 1912. do 1919. i nosilac Albanske spomenice. Za knjigu “Deveti val” dobio je nagradu Akademije nauka za 1933. godinu. Pisao je koristeći različite pseudonime, kao što su: Mlad-Miltijad, Ognjen Paligorić, Sava Drinčić, Drinosavčić, Drinko Savić, Stari Brodar. Književni rad Mladena St. Đuričića obuhvata preko 70 objavljenih dela, romana, knjiga pripovedaka, pesama, drama i istorijskih eseja, kao i preko 1.500 priloga u 83 dnevna i periodična lista i časopisa. Bio je istaknuti kapetan rečne plovidbe, pomoćnik komandanta rečnog saobraćaja (1919), šef kancelarije rečne plovidbe (1926), sekretar Narodne skupštine (1927), sekretar i bibliotekar Ministarstva prosvete (1929), posle Kolubarske bitke upravni činovnik načelstva užičkog, ratni dopisnik Vardarske a zatim Jugoslovenske divizije i saradnik svih srpskih listova sa Solunskog fronta.

U svom ličnom primerku knjige Stanislava Krakova “Naše poslednje pobede”, objavljenoj u Beogradu 1928., svojom rukom je na marginama zapisivao beleške i komentare o događajima u kojima je i sam učestvovao. Ispod beleški potpisivao se, nekada pseudonimom Sava Drinčić, a ponekad i svojim pravim imenom Mladen St. Đuričić. U nastavku teksta, kod svake beleške naveden je broj stranice, zatim deo teksta iz knjige na koji se beleška odnosi, i na kraju Đuričićeva beleška podebljanim slovima.


Beleške Save Drinčića (Mladena St. Đuričića)
Str. VII

U ponoć je zabava bila svršena. Muzika je prestala i otišla. Praćen grupom svojih domaćina, major Vasić je pošao natrag svome bataljonu. Na kamenom mostu na Bregalnici, koja je dve vojske delila, major se od bugarskih oficira oprostio. Srdačno su stegli jedan drugima ruke.

Ali još nije major Vasić ni nekoliko koraka učinio, a sa leđa su zapraštali revolveri. Domaćini su bili ubice onog čiji su topli stisak ruke još osećali.

Nikad više Bugarima ne pružiti ruku.

Str. IX

Ali je zato spremana druga strašnija navala da se zbriše sa karte zemaljske narod koga je Viljem Drugi, po njegovim rečima voleo da ima za saveznika, a koga je hteo da uništi kao protivnika.

Tada je došla Makenzenova ofanziva. Najbolje divizije Nemačke i Austro-Ugarske, merzeri od 305 mm…

i 42 cm. Lično meni kazivao je Maršal Mekenzen 9. IX 1919. kad je bio pod mojom zaštitom. 3. IX. 73.

Str. XI

I kad su posle krvavih, a ne Crnih Čuka i Gruništa, gde je pao i vojvoda Vuk, oličenje četničkog junaštva, naši pukovi spali na po nekoliko stotina boraca, kada više nije bilo bajoneta koji se u korice mogao staviti, onda je otpočeo dvogodišnji rat po rovovima koji je štedeo ljudske živote, ali teško kušao nerve i ljudsku izdržljivost.

Sjajno Krakove!

Kada je 14. septembra 1918. zagrmelo oko 600 naših topova i upravilo vatru na Dobro Polje i Soko, niko sem nas samih, pa možda ni mi, nije mogao da sluti značaj bitke koja se otpočela.

tačno 588, tvrdi učesnik Sava Drinčić.

Str. 7

Brzo su počeli graditi puteve, noću su prevlačeni teški topovi, donošeni su bregovi municije. Cela polja oko Crne Reke bila su pokrivena naslaganim granatama i bombama. Naročito su nas interesovala teška zrna, zeleno obojena, u kojima su bili skriveni zagušljivi gasovi.

Ja ovo, dosad, nikad nisam saznao iako sam bio tu i pozvan, jer se krilo i od nas. 3. IX 73.

Str. 14

Komentar na kraju poglavlja “Juriš na Trnavsku Kosu pod Sokolom”

Jezovit i tačan opis, jedan od najboljih u velikoj Dobropoljskoj bici – u samom proboju.
Posle 55 godina, 3. IX 1973. Beograd, Sava Drinčić

Str. 19

Komentar na kraju poglavlja “Zarobljavanje bugarskog jurišnog bataljona na Gradešnici”

Vrlo uzbudljivo. Bravo Krakove! Posle pedeset godina – saučesnik, ratni dopisnik jugoslovenske divizije koja je probijala Dobro Polje: Kotku i Govedarnik. Još u levo, pokošenom šumom Kravice strahovito su pokošeni francuski kolonijalci (17. kolonijalna divizija). Vidi moj dopis “Dobropoljska bitka”, jedini koji je otišao odatle posle 20 čas, dok je još bijena bitka, koju sam, celu pratio, na Kozjaku. Strašnija i od proboja na Dobrom Polju: sva u ključanju vatre i bombi kojom su rovovi potpuno zaravnjeni.
Sava Drinčić (M. St. Đuričić)

Karta ratnog područja koje pominju Krakov i Đuričić: Dobro polje, Kotka, Govedarnik
Str. 45

Komentar na kraju poglavlja “Predaja 30.000 bugarskih vojnika kod Nagoričina”

Ovo sam gledao i sam, ali, katkad, s druge strane, sa stare tromeđe. 5. IX 73. Sava Drinčić
Ponovo čitao 17-18. VII 78. Beograd, sad kao M. Đuričić

Str. 48

Bunar je bio pun leševa jer su oni tamo već davno bili istrunuli, ali se na svetlosti električne lampe, kojom sam ga osvetlio, zabelele se ljudske kosti i lobanje, koje su ispunile sve, tako da se voda nije ni videla.

U čitavoj Toplici svi su bunari bili opšte grobnice. Te noći nije se moglo spavati ni pored umora. Sedeći kraj vatre, seljak kraj vatre, seljak sa ožiljcima na licu, pričao je svoja jezovita sećanja, sećanja od kojih su mu oči odjednom počele da dobijaju sjaj ludački. Dolazili su bojažljivo i drugi seljaci i ćuteći slušali. Svaki je nosio na sebi tragove bugarske i raskopčavajući košulje pokazivali su strašne dokaze. Potom su i oni počeli da pričaju.

Ove grozote Bugara ne smeju se zaboraviti!

Str. 61

Komentar na kraju poglavlja “Prelazak preko Save”

Prekrasan opis, i jedan od najboljih iz tog vremena. 6. IX 73. Beograd i 18. VII 78. M. St. Đuričić.

Str. 68

Pro domo:
Ne stidim se reći: Sa Rajsovim i mojim povezanim napisima, u ovo vreme ponovo, za desetogodišnjicu objavljenim (ranije u Epohi i Politici i dr. sada u Pravdi) sa ilustracijama Ratnički glasnik i mnogim drugim, ovi zakasneli ali dobro izrađeni napisi Stanislava Krakova najbolje su i najpotpunije slike veličanstvene Srpske Solunske vojske i oslobođenja i ujedinjenja Prve Jugoslavije.

7. septembar 1973. Beograd. Ratni dopisnik Jugoslovenski Sava Drinčić (M. St. Đuričić)