Istorija

Komunistička parnica protiv srpskog naroda

Pre 58 godina u Čikagu je objavljena knjižica pod naslovom “Ko je jači? Srpski borci ili jugoslovenski komunisti”. Izašla je povodom i uoči novembarskog crkveno-narodnog sabora u Libertivilu 1963. godine. Ovaj Sabor se u Americi održava i dan danas, uz razliku što je pre pola veka imao veći značaj i težinu, jer se tadašnja emigracija vrlo trudila da uzme aktivno učešće u borbi protiv komunističkog režima u svojoj otadžbini. Ova knjižica bila je deo te patriotske borbe u osvešćivanju svojih sunarodnika, svoje braće u inostranstvu, i one koja je u Titovoj Jugoslaviji podnosila “dobro” i “zlo” nove vlasti. 58 godina kasnije, svedoci smo da je “dobro” bilo vrlo kratkotrajno i površno, dok je “zlo” načinilo štetu i ostavilo duboko korenje za koje će biti potrebne mnoge generacije da se ono počupa.

Šta se kaže u knjižici “Ko je jači?”

Stara je poslovica da ne treba voditi parnicu protiv naroda. Jer ko god je vodi, mora da izgubi. To je uostalom suština poznate izreke Abrahama Linkolna da “možete obmanjivati ceo svet neko vreme i neke stalno, ali ne ceo svet stalno”.

Komunisti, međutim, odbacuju ta shvatanja. Oni su zapeli da dokažu da se parnica protiv naroda može dobiti i da se ceo svet može stalno varatri, obmanjivati i držati u ropstvu. Oni su već 45 godina na vlasti u Rusiji, 19 godina u pola Evrope i 14 godina u Kini. I stalno, neumorno, drsko, bestidno, guraju napred, podrivaju slobodni svet. I trebalo bi da bude jasno svakom Srbinu da komunisti taj nemilosrdni rat vode i protiv srpskog naroda, koji je posle Prvog svetskog rata stao na put njihovom osvajanju Jugoslavije i Balkana, i koji je u Drugom svetskom ratu svojim četničkim pokretom vodio borbu istovremeno protiv nacističkog okupatora i protiv komunističkih izdajnika.

Tako bi svakom Srbinu moralo biti jasno da jugoslovenski komunisti imaju naročito razloga da razore i unište Srpsku Pravoslavnu Crkvu koja je kroz vekove postala nerazdvojni deo duše i karaktera srpskog naroda.

Taj su rat komunisti podelili u dva dela. Prvo, upotrebiti najgrublju silu, ubistva, hapšenja, mučenja i prebijanja, zatvaranje i skrnavljenje crkava, zabranu posećivanja crkava, stvaranje “svešteničkog udruženja” i sva druga sredstva prinude, nasilja, pretnje i kazne, da se najbolji uklone ili poklone, da se duh ubije, da se nada uništi, da se vera u Boga i Božiju pravdu zameni slepom poslušnošću komunističkom poretku i njegovim zločinačkim predstavnicima.

Taj prvi deo plana za uništenje Srpske Pravoslavne Crkve komunisti su primenili u Jugoslaviji. Otkad imaju na prestolu patrijarha koji više ne veruje u Boga, Svetog Savu i srpski narod, nego služi Josipu Brozu i njegovom bezbožničkom režimu koji u srpskom narodu vidi smrtnog neprijatelja, komunisti su zadovoljni.

Sad dolazi drugi deo plana. Srpski narod ima svoje verne sinove i kćeri širom sveta. Postojanje, borba i akcija srpske emigracije ogromno smetaju Josipu Brozu i njegovom zločinačkom režimu. Stoga on mora da uništi srpsku emigraciju.

Kako? Fizički ne može, jer se vlast Udbe ne prostire na Ameriku i Kanadu. Zato srpsku emigraciju treba uništiti duhovno, i to najbolje kroz Srpsku Pravoslavnu Crkvu, koju su preko Germana pripremili, “kondicionirali”, i “preparirali” za tu ulogu.

Tito zna da ne može srpske borce u inostranstvu da prinudi, privoli ili prevari, da priznaju njega. Jugoslovenski komunisti znaju, i to je suština cele stvari, ako slobodni Srbi danas priznaju Germana, oni će neminovno, pre ili posle, priznati Tita.

Otkako je Lenjin 1903. godine u Londonu osnovao boljševičku partiju, komunisti operišu i najviše postižu, ne otvorenom borbom, nego obmanom; i ne oni sami, nego preko drugih. Od 1917. do danas komunisti nisu promenili, nego su usavršili ovu tehniku. Danas njihov glavni posao svršavaju, ne članovi komunističke partije, nego razni “levičari” i “liberali”. Komunisti ne mogu otvoreno da vode i dobiju parnicu protiv naroda. Ali mogu preko ovih “liberalnih” advokata koji veruju u koegzistenciju sa komunizmom.

Interes je srpskog naroda, potlačenog i slobodnog, i interes je Srpske Pravoslavne Crkve, potlačene i slobodne, da Srpska Pravoslavna Crkva bude potpuno slobodna ma od kakvog komunističkog uticaja, tj. od uticaja Germana koga je u Jugoslaviji Tito postavio, i novih “episkopa” koje je German po Americi postavio.

Borba protiv komunizma ne može se voditi “od oka” i samo “nedeljom i praznikom”, naivno, sa iskrenošću, neznanjem i nerazumevanjem, samo u trenucima srdžbe ili oduševljenja. I ne može se voditi samo sa galerija, posmatrački. Neprijatelj se ne može tući samo prezirom, niti narodno raspoloženje predstavlja snagu ako nije kanalisano i organizovano. Nije dovoljno imati plemenita osećanja i dobra mišljenja. Treba poznavati neprijatelja kao što on nas zna, i treba ga tući najmanje onako znalački i odlučno kako on protiv nas ratuje.

Porobljeni srpski narod nema mogućnosti da ne prizna Germana, jer još nema mogućnosti da sruši Tita. Utoliko je veća obaveza i svetija dužnost nas u slobodnom svetu da ne priznajemo vlast Germanovu, kao što ne priznajemo Titovu.

Komunistički režim Josipa Broza je nametnut srpskom narodu spolja, silom, nasuprot četničkom pokretu Draže Mihailovića koji je predstavljao veliku većinu srpskog naroda. Zato srpski narod danas ne može da govori. Utoliko je veća obaveza nas slobodnih Srba da govorimo i branimo stvar srpskog naroda svuda i na svakom mestu.